Četiri knjige ruske književnice Ljudmile Ulicke prevedene su na hrvatski. Roman “Daniel Stein, prevoditelj” objavila je Fraktura, a preveo Igor Buljan. To je povod za autoričin posjet Hrvatskoj.
Daniel iz vašeg romana bio je stvarni čovjek?
Stvarni lik je prototip. U mom romanu on je ipak književni lik.
Čime vas je privukao otac Daniel? Židov koji je nosio uniformu Gestapa, a završio kao karmelićanin u Svetoj zemlji?
On bi svakome bio zanimljiv. Imao je herojsku mladost i biografiju po kojoj se mogu snimati akcijski filmovi. Dječak Židov koji radi kao prevoditelj za Gestapo. Osude ga na strijeljanje jer surađuje s partizanima. On bježi, skriva se u samostanu te prolazi proces krštenja. Onda ide u partizane, gdje odbija uzeti oružje u ruke. Partizanska mu karijera počinje osudom na smrt. Kada završava rat, dolazi Crvena armija. Odvode ga do Gestapa gdje je prevodio da im pomogne oko dokumenata. Shvaća da će ga ubiti kada obavi posao pa bježi i od njih. I odlazi u svećenike. Tada u samostanu mogu uzeti jednog čovjeka, a imaju dva kandidata. Jedan je Daniel, drugi Karol Wojtyla.
Sve se zbiva u Poljskoj?
U Krakovu. Nadstojnik samostana uzima Židova jer misli da će se pravi katolik sam probiti. Daniel poslije 1959. odlazi u Izrael. Živi u karmelićanskom samostanu i stvara župu. To je trebala biti župa za židovske kršćane, ali ideja nije uspjela. Želio je obnoviti crkvu koja je postojala poslije Isusove smrti, crkvu prvog biskupa Jeruzalema Jakova. Što je dulje živio u Izraelu, ta mu je ideja bila zanimljivija. Zanimalo ga je u što je vjerovao Isus. Shvaćao je da je Isus bio normalan Židov čija je vjera bila židovska. Cijeli Danielov život bio je povratak iskonskim korijenima kršćanstva, u vrijeme kada se Židovi i kršćani nisu podijelili. Nakon dvije tisuće godina između tih vjera postoji tolika provalija da ju se više ne može svladati. Ali Daniel pokazuje da je to ipak moguće. Bio je svetac, ali svetac 20. stoljeća. Sveci u 20. stoljeću ne izgledaju kao sveci iz 5. stoljeća. A danas sveci hodaju u traperu i ponekad i puše. Mi ih i ne prepoznajemo jer u glavi imamo drukčiju predodžbu. Ovih je dana umrla Natalija Gorbanevskaja. Mislim da je ona slična svecima 20. stoljeća. Teško prepoznajemo svetost u današnjim ljudima.
Izjavljivali ste da vam je otac Daniel pomogao u teškim trenucima?
Susreli smo se samo jednom kod mene u Moskvi. To je bio dug zgusnut dan. Oslobodio me straha od krize. Shvatila sam da je kriza normalno stanje za čovjeka. Preda mnom je sjedio čovjek koji je preživio takve krize u životu da sam shvatila da se nemam čega bojati.
Je li roman o Danielu uzvraćanje duga stvarnom Danielu?
Sve što pišem je odrađivanje životnih zadataka. Ne tražim teme za pisanje, jednostavno znam o čemu treba pisati. Sada pišem novu knjigu. Kada bi me pitali hoću li je napisati, rekla bih da je moram napisati. Ona dolazi iznutra.
Kako ste odlučili slati pisma Hodorkovskom?
Prvi korak je napravio pisac Boris Akunjin. Tada sam puno znala o Hodorkovskom. Sjedio je u zatvoru i država ga je mrzila. Moj zadatak je bio da mu postavim pitanja, a da on odgovori kako bi ljudi shvatili što se s njim dogodilo. Postavljala sam i pitanja koja mu nisu bila ugodna. Kako je to osamdesetih godina postao omladinski rukovodilac u vrijeme kada su ljudi pljuvali na partiju? Rekao je da je pripadao toj državi, da je bio domoljub oduševljen Jeljcinom, što ja nisam bila nikada. U deset godina Hodorkovski je pokazao hrabrost. Nisu ga slomili, a u ruskom zatvoru je to jako teško. Sada pišem knjigu o djedu koji je isto bio zatvaran.
Radili ste u Židovskom muzičkom kazalištu u Moskvi. Jeste li tada počeli pisati?
To je pitanje koje me vodi u slijepu ulicu. Uvijek sam pisala pisma, bilješke, dnevnike. U kazalištu sam čitala gomile loših tekstova i shvatila da mi je jednostavnije napisati nešto nego popravljati tuđe tekstove. Tada sam pisala scenarije za crtiće i scenarije za filmove, no nisam se proslavila. Krajem osamdesetih napisala sam prvu zbirku pripovjedaka. To najviše volim pisati. Kasnije sam prešla na romane, ali to je teško.
