Macy Gray u zadnje vrijeme prilično pušta druge da rade za nju. U godinu dana objavila je dva albuma obrada “Covered” i “Talking Book”, a takvi potezi uvijek postavljaju pitanje vlastita autorskog nadahnuća. Za razliku od takvih cover-albuma pojedinaca poput Davida Bowieja, u slučaju Macy Gray takve su sumnje još prisutnije jer su već i njezini posljednji autorski albumi (osobito “The Sellout”) pokazali da će pjevačica teško ostati na razini sjajnog debija “On How Life Is” iz 1999. godine. U takvoj situaciji ona vjerojatno odlučuje biti izvođač obrada, i to velikih evergreena, što je uvijek dvojbeno jer prijeti otklizavanju u gažiranje.
Macy Gray, kao što smo mogli u nedjelju vidjeti u punoj zagrebačkoj Tvornici, trenutačno je negdje na pola puta između vrhunske neo-soul dive i gažerice, a teško je predvidjeti na koju će stranu prevagnuti. Naime, ne samo da se oslanja na već dobro poznate tuđe pjesme (što nije nikakav krimen samo po sebi, to u pojedinim fazama nije nimalo škodilo Elvisu i Sinatri), puno više brine to što se Macy Gray oslanja i na tuđi rad na pozornici. Dvije korpulentne back-pjevačice skoro da više pjevaju od nje same, a stanke u kojima bas gitarist i bubnjar imaju svoje solističke dionice ide u red otužnijih načina “kupovanja” minutaže u vrijeme dok glavna zvijezda odmara glas i hvata dah.
No, ne budimo odviše kritični: Macy Gray je iskonska nastavljačica najbolje tradicije soul glazbe i funka 1970-ih, a to znači da je samo pitanje trenutka kada će koncert postati pravi glamurozni i baršunasto puteni show. U ovom slučaju to se dogodilo na samom kraju, u bisu za koji je ostavila “I Try”, “Do Something” i druge hitove s kojima je i Gray djelovala zainteresiranije.
Oni koji pamte njezin nastup iz 2009. godine vjerojatno su izašli iz dvorane manje zadovoljni nego tada – tada je u velikom Lisinskom napravila bolju “klupsku” atmosferu – ali i ovaj je nastup svakako trebalo vidjeti. Hoće li tako biti i ubuduće? Šanse su 50:50.
