Makedonski kandidat za Oscara premijerno je prikazan na 79. Venecijanskom filmskom festivalu, a hrvatska ga je publika imala priliku gledati na lanjskom Zagreb Film Festivalu te na ovogodišnjem Festivalu mediteranskog filma u Splitu. Ovog je tjedna "Najsretniji čovjek na svijetu" počeo svoje putovanje po kinima diljem Hrvatske. I Hrvatska je jedna od članica koprodukcijskog tima, a "Najsretniji čovjek na svijetu" zapravo je nastavak suradnje scenaristice Elme Tataragić i redateljice Teone Strugar Mitevske, koje su stvorile i filmove "Kada dan nije imao ime" te "Bog postoji, zove se Petrunija".
Moglo bi se reći da je riječ o još jednom filmu koji otvara kolektivne rane iz rata. Međutim, iako jest još jedan u nizu, "Najsretniji čovjek na svijetu" traume iz rata ipak uspijeva donijeti u napetom ozračju zbog kojeg na trenutke izgleda kao da nije – još jedan u nizu. S druge pak strane, domaće i regionalne drame koje se bave ratom od prije tridesetak godina specifičan su žanr koji na neki način i jest filmografski "trademark" našeg podneblja. I dok nam ostaje čekati dolazak nekog novog "novog vala" u regionalnom filmskom izričaju, dok se to ne dogodi, ostaje nam baviti se ratnom tematikom. Srećom, kada je materijal dobar kao što je slučaj u "Najsretnijem čovjeku na svijetu", to onda i nije teško. U ovoj napetoj i teškoj drami teme traume, oprosta, boli i svega što je ostalo nakon devedesetih obrađene su putem speed datinga.
Radnja se odvija u jednom danu u Sarajevu. U grupnim spojevima organizatori spajaju Asju, ženu u srednjim četrdesetima, koju je na takav oblik druženja nagovorila majka, i Zorana, muškarca njezinih godina koji, ispostavlja se ubrzo, nije došao na speed dating da bi pronašao ljubav, nego da bi dobio oprost. Na setu brzopoteznih pitanja, a još više tijekom ostalih krugova "dejtanja", Asja i Zoran spoznaju da ih nešto iz prošlosti neraskidivo veže. Pitanje je sada mogu li tu činjenicu prihvatiti, premostiti i – oprostiti.
Koliko god da se činilo kako je regionalno filmsko nebo prezasićeno sadržajem koji retraumatizira, "Najsretniji čovjek na svijetu", iako također to radi, ipak donosi neki katarzičan trenutak u svemu tome. Svakako je originalna teza tematizirati rat preko spojeva na slijepo. Osjećaj neugode, srama, nesigurnosti, želje da se osoba predstavi u što boljem svijetlu i sve što ide uz prvi dejt, a posebice prvi slijepi dejt, ovdje je zamijenilo potpuno razgolićivanje. Scene u kojima je naboj gnjeva, želje za oprostom, kao i situacije u kojima grešniku povrijeđena masa ne dopušta pokajanje, koje on uporno pokazuje, zbilja je nemoguće doživjeti indiferentno. Možda i nije najlaganiji film za lepršave ljetne večeri, ali duboko i oscilatorno emocionalno putovanje koje donosi i koje cijela glumačka postava famozno oživljava, ipak su vrijedni odlaska u kino.
