Prije 20 godina, kad se rodio, bio mi je vrlo drag. Potom se odmetnuo. Godine 1996. shvatio sam kako mu je glavna nakana da otjera malograđane iz kazališta. Budući da i u meni čuči jedan takav, a kako mi je u gledalištu radno mjesto, nisam mogao ja pobjeći, nego se moj malograđanin stisnuo u me. Eto, o tome sam mislio na otvorenju Eurokaza i na predstavi “Babilon” Burgtheatra iz Beča. HNK je pružio izvrstan srednjoeuropski okvir tom teatru koji na godinu odigra pet Shakespeareovih naslova, i još 15 suvremenih komada.
Nobelovka Elfrieda Jelinek doživjela je trijumf ovom predstavom, jer je mladi redatelj Nicolas Stemann neočekivano, u prvi plan stavio tekst te autorice koja izravno prosvjeduje zbog zlostavljanja zarobljenika u Abu Graibu, ali još i više zbog naopake slike kojom mediji zarobljavaju našu svijest nasiljem i ratom proizvodeći ravnodušnost. Predstava se referirala na umjetničku austrijsku akciju osamdesetih, pak su glumci kraj dočekali obliveni malinovcem, koji je vrlo uvjerljivo nalikovao ljudskoj krvi.
Iako je nekoliko gledatelja demonstrativno izišlo, a među njima i ugledni teatrolozi, ipak je publika izuzetno srdačno primila ovu predstavu, a prvi put se među eurokazovskom publikom zateklo i mnoštvo “normalnih” gledatelja. Animacija lutaka žabica bila je vrlo nemarna, ali i to je bilo u funkciji “Babilona” koji preispituje i samo kazalište. Raspelo se prečesto i nemarno trošilo, no to kaže moj malograđanin, a njega nemojte slušati!
