Krenulo je vrijeme velike festivalske migracije, na kojoj je Pulski filmski festival obavezna postaja hrvatskim autorima i ljubiteljima filma. Od ove godine uz novo vodstvo, festival je u noći otvaranja prepunio Arenu, čemu je sigurno doprinijela i "domaća" premijera filma "Hotel Pula" Andreja Korovljeva koji je izazvao veliko zanimanje Puležana.
Osim filmske umjetnosti kojoj se dolazimo kolektivno pokloniti, kao što se autori s pulske pozornice već sedamdeset godina klanjaju svojoj publici, mene u Puli najviše zabavljaju kuloarske priče, sitna gunđanja i tračevi bez kojih nema nacionalnog festivala. Tako se ove godine i prije početka moglo čuti negodovanje dijela autora čiji su premijerni filmovi završili u Istarskom narodnom kazalištu umjesto u Areni, kao i jadikovke dijela filmskih kritičara što su im ukinute jutarnje projekcije, iako je, ruku na srce, na njih dolazila tek šačica novinara.
Razočaranje filmaša malo bolje razumijem: na dugom metru radi se godinama, to je proces u kojem se ostavljaju i srce i duša i naravno da nakon toga svaki autor svojem filmu želi najbolji mogući start. S druge strane, poluprazne Arene prijašnjih godina jasno su nam pokazale da ne komuniciraju svi naslovi jednako, a novo vodstvo na čelu s producentom Danijelom Pekom napravilo je programski zaokret u kojem se malo manje pazi na autorski ego, a više na očekivanja publike.
U tom kontekstu možda bi se dalo debatirati je li u Areni ove godine trebalo malo više "Gostiju iz galaksije", a manje Barbie filma ili "Oppenheimera", ali razgovarajući s pulskom publikom, čini se da šira zajednica itekako prihvaća popularniji pristup programiranju. Osobno bih rado rekla da su termini rezervirani za komercijalne hitove koje već sutra možemo gledati u multipleksima propuštene prilike u kojima smo mogli vidjeti neki restaurirani klasik, ali isto tako moram priznati da sam ciljano ostala dan duže u Puli kako bih s prijateljima otišla na Barbie, dakle svi smo ružičasti ispod kože.
Među ovogodišnjim gunđavcima našle su se i filmske ekipe koje po novome imaju press-konferencije dan nakon premijere u Areni, što je zgodno jer novinarima omogućava da postavljaju pitanja nakon gledanja filma, ali je nezgodno za redatelje, glumice i glumce koji su mahom probdjeli svoje premijerne noći pa ujutro sunčanim naočalama skrivaju podbuhla lica od fotoaparata – bjelosvjetski problem, znam, ali svejedno mi ih je došlo nekako žao.
Takvih sitnih žalopojki i ove bi se godine moglo nabrojiti na tisuće. Gunđanje nam je, na kraju krajeva, nacionalni sport. Međutim, stojeći u predivnom ambijentu novog-starog festivalskog centra u Domu hrvatskih branitelja, ubijajući ljetnu sparinu ražnjićima od voća i slušajući voditelje Pulskog filmskog festivala, Hrvatskog audiovizualnog centra i Zagrebfilma kako predstavljaju planove za svoje velike obljetnice, na trenutak sam se nasmijala svim festivalskim dramama i shvatila na što je mislila direktorica Tanja Miličić kada je u večeri otvorenja rekla da je vrijeme da prestanemo žaliti nad prošlosti i shvatimo da je najbolje vrijeme baš sada.
U svjetskim razmjerima u kojima nas melju inflacije, migracije, ratovi i bolesti tome sasvim sigurno nije tako. Ali pogledamo li živu, razigranu, pomlađenu hrvatsku filmsku zajednicu i sve bolje produkcijske uvijete u usporedbi s periodom devedesetih, kada je naš film bio politički i financijski opustošen, shvaćam da nam zaista nije loše. A onda si i možemo priuštiti da dramimo oko termina press-konferencija i gledamo tko je dobio bolji plasman u kinima, a tko bolji smještaj u središtu Pule.
To niti je hrvatski filmski festival niti promice ista hrvatsko. Cista jugoslavenstina.