Kipara Kristiana Kožula nepopravljivo privlači manipulacija nespojivog, stvaranje objekata čija je primarna funkcija u opreci s afektivnom dekoracijom. Tako on dječjem krevetiću i hranilici pridružuje sado-mazo ikonografiju (Asylum, 2004.), a ratnu opremu pretvara u lokalni suvenir ukrašavajući kacige etnomotivima llicitara i tabletića (Licitari, 2004.), dok se u novijim radovima pročišćuje prema kliničkim konstruktima (Forensic Folklore:The Archipelago, 2018., Sisyphus exalted, 2019.). Sve, riskirat ćemo i reći, najbolje od njega do 22. kolovoza može se pogledati u zagrebačkoj Laubi gdje izložbom "Rekolekcije" obilježava svojih 20 godina na umjetničkoj sceni. Rođen je 1975. u Münchenu, diplomu je stekao na umjetničkoj akademiji Kunstakademie Düsseldorf, a nakon života u New Yorku vratio se u Zagreb gdje danas radi i živi.
Prestrašite li se kada uz svoju izložbu u Laubi vidite predznak '20 godina rada'?
Ha! Godine su proletjele i naravno da sam prestrašen. S druge strane, vrlo je umirujuće napraviti izložbu u kojoj se rani radovi ravnopravno nose s onim recentnijima. Doduše, možda umirujuće samo za mene.
Po kojem ključu ste odlučili što želite pokazati na izložbi?
Postav je rezultat suradnje s Antunom Sevšekom i Damirom Gamulinom. Odabranim radovima htjeli smo pokazati kontinuirani niz stvaranja umjetničkih djela i formiranja zbirki u kojima se oni nalaze. Kaotična isprepletenost stvaranja radova i njihova daljnjeg "života" unutar zbirki jedan je od nosećih aspekata ove izložbe.
Netko će opisujući vaše skulpture reći provokacija, meni više odaju dojam da njihov autor ima jaku sklonost humoru. Što je prava istina i vama kao autoru bliže?
Mislim da jedno ne isključuje drugo. Dapače, možda čak i podrazumijeva. Volio bih da se radovi ne čitaju kao sama provokacija, to mi se čini dosadnim. Ali u svakom sučeljavanju sa sobom i vlastitom psihom dobro je zadržati zdravu dozu humora. Kao svojevrsni analgetik.
Što vas ovaj čas umjetnički intrigira, na čemu radite?
Ovakve izložbe naprave nevjerojatan kreativni vakuum. Naprosto istisnu sve drugo iz osobnog prostora invencije. Uostalom, i cilj je takvog procesa suočiti se s ostvarenim kako bi mogli početi razmišljati o budućnosti. Koliko god mi umjetnici priželjkivali eksplozije neobuzdane invencije i radikalne zaokrete opravdane vlastitom nesputanom genijalnošću, gledajući ostvareno – čini mi se da se najzanimljivije stvari događaju u periodima kontinuiranog rada na pojedinim serijama bez naglih obrata.
Znali ste se u svojim ranijim radovima poigrati i religijom. Vaša skulptura Bogorodice, primjerice, ojačana je pumpicom koja proizvodi lažne suze. S kojeg vas aspekta religija zanima?
Aspekt koji me ovdje zanimao ticao se konkretno vjerovanja i potrebe za fizičkom manifestacijom subjekta vjerovanja. Plačuće marijanske skulpture zapravo su gotovo uobičajena pojava, svako malo se pojavljuju i Crkva ih gotovo redovito deklarira lažnima. Ali čuda kao takva čine se priželjkivana i od onih koji traže potvrdu vlastitog vjerovanja opterećenog sumnjom, ali i još češće od onih koji žele uživati u komercijalnim blagodatima kakva čudesna ukazanja neosporno donose lokalnoj ekonomiji.
Koliko su Hrvati kao publika tolerantni prema provokaciji u umjetnosti, a u vašoj je ima, pogotovo ako je riječ o njihovu nasljeđu?
Vidljivost umjetnosti u našem društvu potisnuta je na takve margine da umjetnici mogu uživati u apsolutnoj slobodi izričaja i govora. Problem je donekle što nitko neće ni primijetiti što to točno umjetnici rade i govore, ali zasigurno neće biti izloženi sustavnoj represiji. Doduše, ne čini mi se da sam ikad prilazio vlastitom kulturnom nasljeđu s idejom isključive provokacije, ali ponekad sam bio zbunjen sustavnim pokušajima da se u moj/naš identitet ugrade povijesne revizije i sulude autodestruktivne nacionalističke fantazije.
Živjeli ste u New Yorku. Zašto ste donijeli odluku o povratku u Zagreb?
U svakom trenutku karijere postoji optimalno mjesto za nastavak rada. Često se radi o kombinaciji okolnosti. O razlozima osobne prirode, o uvjetima rada i izlaganja, o emotivnoj stabilnosti koju osjećamo na određenom mjestu. Možda i najviše o osobnoj sreći koju osjećamo živeći negdje.
Iz iskustva možete reći nastaje li prava umjetnost doista u tim velikim kulturnim centrima poput Londona ili New Yorka ili i mi periferni možemo itekako konkurirati bez obzira na veličinu, lokaciju i nikakvo tržište?
Postoji velika razlika između periferne pozicije i provincijalnih uvjerenja. Svako veliko kulturno središte ima nepojmljivo jaku gravitaciju, ono uvjetuje način razmišljanja, sfere interesa, formu izričaja. Ukratko, definira suvremenost. Biti izmaknut dalje, na periferiju takvog utjecaja – smješta nas u prostor slobode, ili barem daleko slobodniji prostor. Dakako, takva pozicija može biti nezahvalna jer nas lako može pretvoriti u samozaljubljene izolacioniste. Ali to je pitanje osobne odgovornosti.
U kojoj je mjeri život u velikim umjetničkim središtima usmjerio vaš današnji autorski rukopis?
Svako iskustvo usmjerava naš način izričaja. Mislim da je svako mjesto na kojem sam živio na neki način formiralo barem neki aspekt razmišljanja i izvođenja umjetnosti, neovisno o njegovoj veličini ili atraktivnosti. Primjerice, za vrijeme studija na Kunstakademie Düsseldorf, dobio sam priliku duže vrijeme živjeti i raditi u psihijatrijskoj klinici u sklopu projekta ArToll Kunstlabor… Čini mi se da su efekti te epizode ipak dalekosežniji, nego što sam htio dosad vjerovati.
Vaše skulpture nerijetko se mogu nazvati i instalacijama, ali te odrednice i nisu toliko važne koliko vam je u njihovu nastanku važna priča.
Mislim da su priče utkane u same radove, naravno da će biti lakše ili teže za dekodiranje, ali uvijek su zapravo prisutne. Ako sad treba posegnuti za konkretnim primjerom, čini mi se da je prikladna prije spomenuta Gospa. Pitanje je ostvaruje li se ovdje priča o naivnoj potrebi za materijalnom potvrdom našeg vjerovanja ili o dobro osmišljenoj varci spretnih i pohlepnih obmanjivača? U svakom slučaju odnosi se na našu slabost, ili možda upravo na našu ljudskost.
Može li sve veća upotreba umjetne inteligencije ugroziti umjetnost?
Ne, umjetnost će biti jednako, ako ne i uzbudljivija nego ikad. Umjetnici s druge strane…
Koja je prva skulptura koju ste napravili?
Bilo je to davno kada nismo ni sanjali o umjetnoj inteligenciji. Ovakva pitanja uvijek rezultiraju stvaranjem nekakve vlastite mitologije! Ali evo, moja prva skulptura bila je mala stolica za njihanje sastavljena od rastavljenih drvenih kvačica u sklopu vrtićkih aktivnosti! Sve je tu – aplikacija atipičnog "neumjetničkog" materijala, transformacija njegove izvorne namjene, kreirani artefakt je disfunkcionalni uporabni objekt lišen prisustva tijela, stvaranje je uključilo precizan ručni rad i nastali objekt posjeduje zazornu sugestiju… I prvi put sam shvatio da drvofix može zalijepiti gotovo sve! Da mi je samo netko znao reći sve to.
Kada ste uopće osvijestili činjenicu da nosite nešto umjetničko u sebi i da će vam to jednog dana možda biti poziv?
Ne postoji jedan trenutak za koji bih mogao reći da je ključan. Radi se o jednom vrlo postupnom procesu u kojem treba uzeti u obzir cjelovito odrastanje u kojem sam bio dovoljno izložen umjetnosti da uvidim njezinu važnost ili barem zanimljivost. Kao i činjenicu da sam uvijek nailazio na roditeljsko razumijevanje i potporu za bavljenje umjetnošću. Vjerujem da je upravo kontinuirana prisutnost umjetnosti, od likovnih i keramičarskih grupa u osnovnoj školi, do posjećivanja izložbi i muzeja od rane mladosti omogućila postupno stvaranje ljubavi za koju sam siguran da nikad neće prestati.
Što kronično manjka hrvatskoj likovnoj sceni?
To je uistinu nezahvalno pitanje, ali možda samo po sebi indikativno. Čini mi se smo kao društvo često fokusirani na manjkavosti istog i da stvaramo jednu pretjerano pesimističku viziju sebe, koju stalno potkrepljujemo segmentiranim sagledavanjem. Nalazimo detalje izdvojene iz šire društvene kompleksnosti i pridajemo im pretjeranu važnost. Daleko od toga da trebamo cijelo vrijeme nositi ružičaste naočale i predati se nekritičnom samozadovoljstvu, ali možda bismo trebali uočiti prednosti i kvalitete naše specifične situacije. Prepoznati ih i potencirati prije nego što krenemo nabrajati i sistematizirati isključivo problematične aspekte.
Jedan ste od rijetkih umjetnika koji žive od svojeg rada. Tko su vaši kupci?
Divni ljudi koji vole umjetnost… Zar je moguće drugačije?
Biste li svojem djetetu ipak jednog dana poželjeli neko financijski sigurnije zanimanje?
Ne. Svom djetetu poželio bih da uspije izabrati zanimanje koje će ga činiti sretnim. Koje će njemu omogućiti da svaki njegov odlazak na posao bude ispunjen svrsishodnošću, uzbuđenjem i nestrpljenjem. Dakle – doktor, odvjetnik ili bankar.
Spomenuli ste da je za čovjekov razvoj važno da često mijenja sredine. Koja je vaša buduća postaja, možda nova životna ili radna lokacija?
Povratak prirodi? Mislim da bi logična progresija bila odlazak u prirodno okruženje… Nešto potpuno idilično. Nebo. Šuma. More. Možda neki bunker u Gorskom kotaru, da se ipak osjećam sigurno.
