O programu Dubrovačkih ljetnih igara govori teatrologinja i književnica Mani Gotovac koja je na tom festivalu zadužena za dramski program.
Jesu li stavovi glumca Nebojše Glogovca relevantni za njegov angažman na Dubrovačkim ljetnim Igrama?
Političke stavove procjenjuju političari. Naš bivši predsjednik i naša današnja predsjednica dužni su procijeniti, primjerice, stavove Aleksandra Vučića. Mi na Igrama, intendant Mladen Tarbuk, ja, kao njegova pomoćnica za dramu, i drugi koji radimo u toj umjetničkoj instituciji, nastojimo procijeniti umjetnički integritet i razinu osoba s kojima želimo surađivati. U tome pak leži naša odgovornost.
Koju ste ulogu namijenili Glogovcu i hoćete li odustati od poziva?
Ulogu mu je namijenio redatelj predstave "Dubrovačka trilogija" Staša Zurovac. Zamislio ga je u ulozi Điva. Ta Stašina ideja u meni je otvorila prostor nadahnuća. Nekada je Đivu odlično igrao Ljuba Tadić u režiji Joška Juvančića. Pokazalo se, međutim, nemogućim usuglasiti sve termine Glogovca i Igara. Trilogija se mora raditi dugo, dugo. Zbog toga on ovog ljeta neće biti na Igrama.
Jeste li iznenađeni kritikama zbog uvrštavanja Houellebecqovih "Elementarnih čestica"?
Nisam iznenađena. Zaprepaštena sam. Knjige su se spaljivale u srednjem vijeku. Mislila sam kako je to neponovljivo. Houellebecq je književna ikona ovog vremena. Njegovo je djelo prevedeno na 48 jezika. U povodu njegova dolaska u Hrvatsku 2007. godine dnevnici kod nas tiskali su posebna izdanja. Houellebecqove "Čestice" prerađene u dramski tekst jedna su od najgledanijih predstava u Parizu. Imale su čudesan uspjeh u Avignonu. Dubrovačke ljetne igre osobno pokušavam zamišljati kao naš Avignon. Znam, sklona sam utopijama, ali što se tu može. Pokušavam vjerovati da su Igre dubrovački, hrvatski i europski festival. To znači kako su pravo mjesto za Houellebecqove "Čestice".
Slažete li se da kvaliteta dramskog programa Igara kontinuirano pada već dvadeset godina?
Slažem se. Ali izvedene su u Dubrovniku i neke predstave (dvije, možda tri) koje će ostati nezaobilazne za povijest našeg glumišta. Tijekom pak ove dvije godine moga mandata (ako Dubrovnik uopće mene uspije toliko izdržati) ne namjeravam skidati nijednu predstavu što sam je dobila u nasljedstvo. Bez obzira na moje osobno mišljenje o njima. Evo zašto to neću učiniti. Prvo, riječ je o predstavama što dokazano imaju publiku koja ih želi gledati. Drugo, u njih je utrošen komadić života i više od milijun kuna. Osim toga, skidanje kao takvo uvijek me podsjeća na skidanje glava. Mi to u Hrvatskoj jako volimo.
Upravo zato to ne smijemo voljeti u kazalištu. Sjećam se kako sam osobno žalila za odličnom predstavom "Kralj Edip" u režiji Eduarda Millera, a prošle godine i za "Allons Enfants!" Bobe Jelčića. Nisam se javno suprotstavila. Zato što mislim da svatko na vodećoj poziciji ima apsolutnu slobodu i odgovornost za svoj umjetnički koncept i izbor. Svatko ima pravo na svoju različitost, na svoje prosudbe. Intendant maestro Tarbuk i ja odlučili smo zbog financijskih i organizacijskih razloga naslijeđene predstave rasporediti ovako: ovog ljeta izvodit će se i dalje "Romeo i Giulietta" i pokazati istoimeni film Baza Luhrmana s Leonardom di Caprijem i Claire Danes, a idućeg ljeta igrat će se "Dundo Maroje". To su reprize. Premijerne izvedbe za ovo ljeto već sam spomenula. Idućeg ljeta biti će to "Hamlet" i, nadam se, Bariccova "Ilijada" u europskoj koprodukciji. Uz to, nastavlja se projekt Pisci na Igrama, otvara se novi pod nazivom Noćne serenate i uvode Razgovori s publikom i posebnim gostima.
Vodili ste kazališta u Zagrebu, Splitu i Rijeci. Je li najteže u Dubrovniku?
Rođena sam Splićanka. Dosad sam mislila da je najteže u Splitu. Podrijetlom sam Dubrovkinja. Hoću li promijeniti mišljenje? Tko to danas zna?
Predali ste rukopis za novu knjigu. Riječ je o romanu "Samo da razgovaramo". Koliko će u njemu biti autobiografskog, a koliko romanesknog?
Ništa, doslovce ništa autobiografskog. I opet sve. Čini mi se, naime, kako se život i umjetnost isprepliću. I kada nemamo takvih namjera, i kada to ne želimo, i kada toga uopće nismo svjesni. Prisjetimo se samo najpoznatijeg od svih primjera: Shakespeareu je umro sin koji se zvao Hamnet. Smije li netko reći da je ta činjenica utjecala na stvaralačko djelo koje se zove – Hamlet?
Jeste li se ipak zaletjeli s opaskama o glumici Editi Majić i razlozima njezina odlaska u karmelićanke?
Jesam. Ako je istina da je to Editu pogodilo. U tom slučaju to sebi neću nikada oprostiti. Ostat će ožiljci u meni do kraja života. S druge strane, osobno mi je drago što su moji anonimni napadači pokazali stvarne razloge svoje anonimnosti. Oni, naime, misle da je dolasku Pascala Brucknera u Dubrovnik potrebna neka druga propaganda osim – njegova lika i djela! Nije li to zapravo smiješno?
>> I četnici su dio trenda zaborava i ljubavi u 'regionu'
>> Smije li čovjek koji je glumio Dražu igrati u Dubrovniku?
Kaj ova cugerica dela ovdje?