Intimna ispovijed, izbrušena i precizna naracija, jasno profilirani likovi, (anti)ljubavni roman.
Ovako su članovi žirija VBZ-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman ocijenili “Divljakušu” književnice Marine Šur Puhlovski kojom je autorica zaradila 100.000 kuna. Nagrada joj je uručena u velebnoj Guvernerovoj palači u Rijeci na Vrisku.
Vi ste se već javljali na VBZ-ov natječaj, ali vam je prva nagrada izmicala. Jeste li vjerovali da će “Divljakuša” osvojiti žiri?
Dvaput sam aplicirala, romanom “Nesanica” prije deset godina i romanom “Igrač”, prije tri godine. I ušla u uži izbor… S ovim romanom dogodilo se ono što poslovica naziva “treća sreća”. Prijatelji, koji su ga čitali, svi usko povezani s književnošću, pisci, kritičari, govorili su mi da jednostavno ne mogu ne dobiti. Rekli su da je roman nešto neviđeno, bez usporedbe s ičim, vrhunska književnost koja se čita kao krimić. Imala sam osnove nadati se.
Je li vam mamac za natječaj bio novac ili prestiž?
Gledajte, napisala sam roman, postojao je natječaj – nije li prirodno da sam se javila? Nisam pisala roman za natječaj – dakle, ni novac, ni prestiž nije mi bio mamac. Meni je uvijek pisanje izazov, ostalo me se ne tiče. Mogu me prihvatiti, mogu me ne prihvatiti. Nešto sam dohvatila tim romanom, što dosad nisam, i to je najveći uspjeh. Ostvarila sam se tim romanom, nagrađena sam unaprijed. Tako živim.
“Divljakuša” ima vrlo osobnu posvetu. Je li točan dojam da je roman nastao u dahu?
Da, posvetila sam ga svojoj kćeri, a preko nje svim ženama, jer je to roman o oslobođenju žene, o “rađanju” žene u našem vremenu, koje je upravo po tome specifično. Žene se odgajaju u bajkama po kojima ih u svijetu čekaju prinčevi, a ovi su davno izumrli… Ovaj roman je kraj te bajke – i jedini moj roman sa stvarno sretnim završetkom.A napisala sam ga u dahu, istina, nakon što sam u njega ušla i onda dvije godine “stajala”, i kuhala ga. Formirao se i onda doslovno “rodio”. Nikad ništa nisam napisala s tolikom lakoćom: jer do kraja sam ga domislila.
Mislite li da ovaj roman može biti poučan muškarcima?
Mislim da može. Mislim da muškarci još uvijek žive u mitu o sebi kao bićima nadređenim ženama, život ih razuvjerava, ali teško se je s tim nositi, prihvatiti promjenu uloga. Žene su se “probudile”, i više nikada neće zaspati, nisu više Trnoružica koju će on probuditi iz stogodišnjeg sna – poljupcem. Kako da ne! Same su se probudile – kao sobe. Nisu više privjesak muškarcu. To je moj glavni lik – Sofija Kralj (ista ona iz “Nesanice”, iz “Ljubavi”, iz “Igrača”), probuđena osobnost. Hoće li se to ikada dogoditi, pitala se Virginia Woolf u “Vlastitoj sobi”. I eto, dogodilo se. I sad – snađi se, druže.
Bojite li se da ste ipak previše ogolili svoj glavni lik?
Kakvo ogoljavanje lika? Pa nije to trač, ni kič u kojem se nekog “skida” iz zlobnih i podmuklih namjera. Zar je Tolstoj ogolio Anu Karenjinu? U umjetnosti nema ogoljavanja, ima samo istine stvarnosti, i onda roman funkcionira na dva nivoa – kao dohvaćen život i kao metafora. Najjednostavnije, svakodnevno, spaja se idejama vremena, s njegovom metafizikom: to je “Divljakuša”.
I obavezno pitanje. Što s novcem nagrade?
Ja volim i štedjeti i trošiti, jer sam neka kombinacija pustinjaka i rasipnika, nešto će sigurno odnijeti vjetar, ali mislim da će glavnina otići u izgradnju lifta u zgradi u kojoj živim, jer sam na trećem katu. A i nije to neki novac s kojim ne bi znali što ćete, premda je za nas pisce, koji smo krajnje potplaćeni, velik. Meni je najveći koji sam ikad zaradila. Kad zbrojim, sedamnaest prethodnih knjiga zajedno nisu zaradile kao taj jedan: budućnost obećava.
A da se tih i takvih stotine tisuća kuna uložilo u otvaranje novih radnih mjesta umjesto na nagrađivanje bezvezarija mladi bi ostali u Domovini, radili, primali plaću pa bi mogli i kupiti koju knjigu. Po vlastitom izboru žanra.