Janusz Kica poljski je redatelj koji veliku kazališnu karijeru (od 1990. godine) gradi i u Hrvatskoj. Na kazališnim pozornicama žive mu mnoge uspješnice, među kojima svakako treba izdvojiti Kafkinu “Ameriku”, nastalu u koprodukciji Gavelle i HNK Rijeka, za koju je dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju režiju, ali i Mannov “Čarobni brijeg”, veliki hit ZKM-a.
Ovih dana u HNK Zagreb završava rad na praizvedbi djela Mate Matišića “Ljudi od voska”, a premijera je zakazana za 30. prosinca.
Kolika je odgovornost redatelja kada radi na praizvedbi dramskog teksta?
Odgovornost je uvijek prisutna, posebno ako je autor suvremenik, živi u istome gradu, vjerojatno hoda istim ulicama. Odgovornost je još veća ako ga osobno poznajem, ako ga cijenim i ako mu se divim. To je vrlo ljudski mehanizam. Ne želite razočarati. A inače? Kada bih bio paranoičan, strahovao bih od autora, zamišljao ga kako vreba iz lođe. No nisam paranoičan, a i mislim da je strah najveći neprijatelj kazališnog rada.
U kazalištu morate biti potpuno slobodni. Pokušavam koliko mogu razumjeti autorove namjere i pretočiti ih u djelo. Takva je priroda rada u kazalištu. Tekstu mogu biti vjeran samo ako sam vjeran sebi. Preostaje mi samo nadati se da se moja interpretacija donekle preklapa s autorovim očekivanjima. Odgovornost prema tekstu dio je mog posla, ali ja je rado preuzimam. Nije mi breme zato što volim tekstove. I zato što volim autore, poštujem ih, divim im se. Također, mislim da se kazalište samo kroz tekstove uvijek iznova osmišljava i da će samo zahvaljujući njima i preživjeti.
Ne misle svi redatelji tako?
Ne znam što bih s akcionističkim kazalištem koje tekstove shvaća tek kao povod. Naravno, i tako se može raditi, ali meni je strano. Kada bi mi netko povjerio ključeve svoga stana i zamolio me da za vrijeme njegova odsustva zalijevam cvijeće, strahovao bih i brinuo se hoće li mu cvijeće uvenuti. Tako je i s tekstovima koji mi se povjere: pokušavam ih tretirati kao biljke. I mislim da je zadatak održati ih na životu.
Kolika je pri tome sloboda, a pitam Vas to zbog toga što mi je lani Ivica Buljan, uoči premijere “Tri zime”, rekao da iz djela nije izbacio nijedan zarez, jer upravo praizvedba djela znači postulat njegova scenskog života?
Sloboda umjetnosti je sveta i neosporna. Redatelj mora imati pravo na to da tekst čita i interpretira na svoj način. On ima pravo kratiti ga. Redatelja se ne bi smjelo ni na što siliti. To bi bilo kontraproduktivno. Ali te stvari ionako se odvijaju prije početka rada na projektu, pri dodjeli režijskih zadataka. Mislim da je zadatak kazališnih ravnatelja spojiti određene autore s određenim redateljima. Naravno, shvaćam brigu Ivice Buljana za djelo Tene Štivičić. I ja bih na njegovu mjestu vjerojatno tako postupio.
Kada sam razmišljao o tome kako glumcima najjednostavnije opisati atmosferu tih triju djela, spontano sam se usudio reći da me prvo djelo podsjeća na Woodyja Allena, drugo na Tarantina, a treće na Almodóvara
Ali Ivica zna da se ne radi o zarezima i točkama, već prije svega o tome da valja ostati vjeran duhu nekoga djela. Ako ste zaista odani nekom autoru, jedno križanje u tekstu to neće ugroziti. No svako je djelo drugačije. Postoje autori koji njeguju zatvorene forme, čija djela imaju strogu strukturu. Onda postoje oni koji pišu intuitivno, nude pregršt tekstualnog materijala i računaju da će se pri scenskoj realizaciji dogoditi selekcija. Postoje autori koji daju jasne upute u vezi prostora ili kostima, ali i oni koji pišu samo “suhe” tekstove i redatelju prepuštaju da odredi estetske okvire. Osobno nerado križam tekstove, iza svake rečenice naslućujem neko dublje značenje i neku nužnost. Definitivno sam slab na književnost u kazalištu.
Što ste prvo pomislili kada ste pročitali “Ljude od voska”?
Da je Mate Matišić beskompromisan, originalan, maštovit i pametan autor. Znao sam to i prije, ali su me “Ljudi od voska” iznova zadivili. Tu je ta Matišićeva fantastična moć zapažanja, njegova sposobnost da stvori sasvim ekstremne, ali time ništa manje razumljive situacije i likove, koji osciliraju između mogućeg i nemogućeg. Matin svijet gotovo da nalikuje Kafkinom: toliko je točno promatran i opisan da se doima nestvarnim. Matina dosjetljivost, njegov mračan humor, radikalnost i hrabrost da sve do kraja izgovori, da se ne suspreže od neugodnosti – to mi jako imponira. Brzo sam shvatio da se radi o vrlo osobnom i neobičnom suočavanju i obračunavanju živućeg autora sa svojim svijetom.
Kada se čita kratki sadržaj drame, jedno se pitanje samo nameće: je li to osobna povijest zanimljivog čovjeka ili melodrama, triler...?
Djelo ima sva ta svojstva. To je autobiografija, melodrama i triler u jednom, ali i mnogo više. Komad se opire književnim kategorijama. Riječ je o fiktivnoj i kompleksnoj orgiji tema i motiva. Mate Matišić sasvim svjesno crpi iz svog života, a pri tome ima talent i divnu slobodu da vlastiti život prekroji u veliku fikciju. On nije dokumentarist, on je umjetnik. U tekstu “Ljudi od voska” riječ je o tri samostalna komada, u čijem središtu stoji jedan pisac, Matin alter ego ironično-simboličnog imena Viktor.
Taj intrigantan lik igra Goran Grgić. Nema potrebe detaljno prepričavati sadržaj. Mogu još samo otkriti da se sva tri djela stilski međusobno jako razlikuju i da su samostalna. Kada sam razmišljao o tome kako svojim glumcima najjednostavnije opisati atmosferu tih triju djela, spontano sam se odlučio za usporedbu iz područja filmske estetike. Stoga sam se usudio reći da me prvo djelo Matina triptiha podsjeća na Woodyja Allena, drugo na Tarantina, a treće na Almodóvara.
Mate Matišić u ovom dramskom triptihu zapravo piše o svom životu. Je li imao neke posebne upute za vas?
Većina dramatičara piše o svom životu, barem oni dobri. No Matin je slučaj malo ekstremniji jer on u djelu tematizira svoju profesiju pisca i vješto se poigrava činjenicama iz svoga života. A posebni savjeti? Mate je vrlo diskretan čovjek. On je samosvjestan autor, koji kao da ne poznaje taštinu. Dao mi je samo svoj blagoslov. Bio sam brod o koji je razbio bocu šampanjca i odgurnuo ga u more.
Ovo je velika ansambl-predstava, a upravo to je vaša specijalnost. Koje je ključno pravilo u redateljskom radu na takvom zadatku?
Radim s 25 glumaca, sve od reda odličnim glumcima koji ostvaruju odlične uloge. I svi oni znaju da je velika cjelina moguća samo ako se pojedinačne uloge uzdignu i postanu nešto posebno. Svaki dio triptiha ima svoju postavu i glumci iz pojedinih dijelova na pozornici se i ne susreću. Dio su cjeline a da ne stoje zajedno na pozornici. Glume za sebe, ali i za sve one koji slijede ili su prethodili. Već i sama ta misao može paradoksalno stvoriti određeni duh ansambla.
Moj je jedini zadatak svakome liku posvetiti dovoljno pažnje. Mojim se glumcima dopada djelo Mate Matišića, a meni to olakšava posao, ne moram nikoga uvjeravati ili nagovarati. Imam dojam da su glumci shvatili o kakvim je likovima ovdje riječ. Ti likovi stoje čvrsto na tlu i istovremeno lebde iznad zemlje. Čini se da su proizašli iz Viktorove spisateljske glave, jer komad koji publika gleda zapravo je komad koji glavni lik Viktor piše dok u njemu glumi. Znam da to zvuči pomalo kriptično, ali toliko je ovo djelo paradoksalno.
Po kojem ste “receptu” odabrali ostatak autorske ekipe predstave jer upravo je u intervjuu Večernjem listu Tamara Obrovac rekla kako je vrlo uzbuđena zbog rada na ovoj predstavi?
Nemam recept, slušam svoj unutarnji glas. Svi suradnici na “Ljudima od voska” izvrsni su umjetnici, a sa svima sam već surađivao. Imam povjerenja u njihovo samostalno shvaćanje komada, inspiriram se njima, sretan sam kada me iznenade. Gledam njihova imena i veselim se: komad Mate Matišića, scenografski oblikovan rukama Svena Jonkea, u kostimima Doris Krstić, uz glazbu Tamare Obrovac.
