Mozaik knjiga upravo je objavio “Stvar izbora”, posljednji dio tzv. liječničke trilogije američkog autora Noaha Gordona, koji je u studenom proslavio devedeseti rođendan. Prve dvije knjige, “Iscjelitelj” koji je postao hit diljem svijeta, ali i “Šaman”, već postoje u hrvatskom prijevodu. Na hrvatskom su objavljeni i Gordonovi romani “Jeruzalemski dijamant”, “Vinogradar”, “Rabin” i “Iscjelitelj iz Zaragoze”.
Ljudi se okreću u prošlost iz više razloga. Neki žele pobjeći od opasnosti i pritiska sadašnjeg trenutka. Drugi žele potvrditi svoje podrijetlo tako da upoznaju koliko smo se daleko odmaknuli od naših predaka. Nažalost, svako vrijeme bilježi jedno te isto – ljudi se međusobno uništavaju.
Nakon sveučilišne diplome gradili ste novinarsku i uredničku karijeru. Kako ste počeli pisati romane?
Prijatelj koji je izdavao džepne knjige zamolio me da napišem dva komercijalna romana za žensku publiku i ja sam to prihvatio. Knjige su se dobro prodavale, a jednu od njih otkupio je i objavio Redbook Magazin. To me navelo na razmišljanje o sebi kao o romanopiscu. Prvi ozbiljan roman, “Rabina”, napisao sam nekoliko godina kasnije. Doživio je velik uspjeh u Americi, pojavio se na listi New York Timesa kao najbolje prodavana knjiga u razdoblju od šest mjeseci. Tako je sve počelo.
U završnoj knjizi liječničke trilogije glavni je lik jedna žena?
Upoznao sam mnogo liječnica u Europi, a u mnogim američkim medicinskim školama dvije trećine populacije upravo su žene, i to sam svojim romanom želio pokazati. I kao novinar usavršavao sam se u pisanju o medicini i znanosti te upoznao brojne doktore i medicinske radnike. Volim pisati o tom području i zbog toga što medicina juri u eru prekrasnih, čudnovatih otkrića koje će izroditi sjajne priče u budućnosti.
Po vašem “Iscjelitelju” snimljen je film u Njemačkoj, a roman je poslužio i kao predložak za mjuzikl. Postoji li interes producenata i za vaše druge romane?
Filmska adaptacija svojevrstan je rizik za pisca. Hoće li oni tretirati moje likove na pravi način? Hoće li pokvariti priču, učiniti od nje nešto posve drugo? Osjetljiv sam na to, baš kao i svaki autor. Smetaju mi promjene u priči, ali s vremenom sam shvatio da je to nerijetko potrebno u filmskoj adaptaciji pa sam na koncu uživao gledati svoje vlastito djelo iz druge perspektive. Volim kad takav čin dovede moje ideje i likove nekoj sasvim novoj publici, kad osigurava zapošljavanje glumaca te zainteresira mnoge ljude da nakon filma pročitaju knjigu. I dalje svako jutro dobivam e-mail poštu s porukama čitatelja iz različitih dijelova svijeta. Devedeset mi je godina. I nakon što umrem ljudi će nastaviti čitati moja djela. Što više može poželjeti jedan pisac?
