Japanski arhitekti silno su i stalno zaposleni. Ne samo zbog obnove i sanacije gradnji u nedavnom tsunamiju nego se u toj zemlji i inače mnogo gradi. S obzirom na skupoću zemljišta i limitirani prostor, oni stalno ruše i grade nove objekte, pogotovo ako su se stari pokazali neprikladnima ili za njihove pojmove više ne odgovaraju tehnološkim inovacijama. U Japanu se stalno eksperimentira. Oni se ponose svojom arhitekturom, pa zato i šalju svoje izložbe o tome u svijet. Zato se i dolazi do izuzetnih i zapanjujućih rezultata. Japanska se građevinska industrija ubraja među najveće u svijetu i zapošljava ukupno zamalo šest milijuna ljudi. Samo se u sektoru stanovanja izvede 1,1 milijun stambenih jedinica na godinu. A da se i ne govori o velikim zgradama raznih sadržaja, poput memorijalnih centara, univerzitetskih sadržaja do kulturnih centara i muzeja koji se grade u svim regijama Japana – komentira Melita Rački, zagrebačka arhitektica koja je diplomirala u Zagrebu, a usavršavala se na postdiplomskom studiju na Tokijskom univerzitetu u Japanu, a predaje Suvremenu japansku arhitekturu na raznim sveučilištima kao gostujući profesor, od SAD-a, Australije, Danske, Švicarske do Slovenije. Ona je stručna i upućena osoba koja dobro poznaje tradiciju, život i japansku arhitekturu, a za javnost je iznijela svoje komentare na predavanju uz izložbu “Paralelni Japan – suvremena japanska arhitektura od 1996. do 2006. godine” netom otvorenu u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Izložbu je priredila Japanska fundacija u suradnji s Arhitektonskim institutom Japana i Veleposlanstvom Japana u Hrvatskoj.
S Melitom Rački prokomentirali smo nekoliko bitnih elemenata vezanih uz novu arhitekturu Japana. Objasnila je da je uvijek riječ o njihovu specifičnom osjećaju za jednostavno i funkcionalno, za arhitekturu koja poštuje tradiciju, s jedne, i tehnološke inovacije, s druge strane, a uvijek teže skladu s prirodom. Zanimalo nas je posebno to što su japanske kuće i ovaj put odoljele razornom potresu, što nema vijesti o rušenjima ni malih obiteljskih kuća, a ni velikih zgrada. Svi znaju da su baš Japanci stručnjaci koji su patentirali svojevrsne “njišuće” katove visokih zgrada, tako da potres ne može srušiti zgradu.
Melita Rački apostrofirala je zgradu Medijateke u Sendaiju koju je 2000. godine sagradio Toyo Ito &Associates Arh. u Prefekturi Miyaki. Upravo je ta prelijepa staklena sedmerokatnica među izabranim gradnjama izložena i ovdje u Zagrebu, među 112 projekata koje su gradili najpoznatiji japanski arhitekti i neki europski i američki. Pronašli smo i podatak da je baš tu Medijateku novim svjetskim čudom prozvao nedavno Bussiness Week. Arhitekticu Melitu Rački pitamo po čemu je ta zgrada tako posebna?
– Japanci drže da se arhitektura mora mijenjati onako kako se mijenja i društvo. Arhitektura je baš odraz društva, ekonomije, tu je puno situacija “u igri”. Primjerice, nedavni potres nije srušio japanske kuće, već ih je pokupio i srušio vodeni val, tsunami.
Potpornji savitljivi poput drveća
Čak i onaj razorni potres od 9 stupnjeva po Richteru nije srušio zgradu Medijateke, umjetničkoga i kulturnoga centra u Sendaiju. Ta je zgrada posve napravljena od stakla, ona je prozračna, izvana je moguće vidjeti dijelove unutrašnjosti. Ništa se s njom nije dogodilo, ni jedno staklo nije puklo, iako izgleda kao vrlo fragilna kuća. Stvar je u njezinoj posebnoj konstrukciji koju je zamislio Toyo Ito – nema vertikale i okomitih stupova i nosača. To je izuzetna, specifična konstrukcija zgrade koja ima sedam katova. Sastoji se od betonskih horizontala – anikom – ploča. Ona je gotovo kvadratnog oblika, velika je u tlocrtu, ali ne postoje stupovi koji nose ploče, nego su to grupe određenih stupova koje su koso postavljene. To su različite kosine, uopće nema vertikale. Arhitekt je imitirao stablo, dakle prirodu. Zato je postavio čak šesnaest snopova na jednom katu, a nijedan nije pod istim kutom. Ti su snopovi na određenom mjestu vezani uz ploču, oni su zavareni i montirani uz ploču tako da tvore pomičnu strukturu koja je mogla odoljeti potresu – mogli su se “ljuljuškati” a da ne popucaju. To je statički bilo strahovito teško izvesti, ali uspjelo je, kao što možemo provjeriti, tumači arhitektica Melita Rački.
Da bi svijet vidio tu najnoviju živahnu arhitektonsku scenu, organizirana je ova izložba – “Paralelni Japan” – koja pokriva razdoblje od 10 godina, tj. arhitektonske realizacije od 1996-2006. Te godine označavaju razdoblje tranzicije i prelaska iz “bubble“ ekonomije u “post bubble“ ekonomiju. To znači da se pokušavaju pronaći novi sistemi gradnje i plasiraju se razmišljanja o arhitekturi na tom prijelomnom raskrižju između XX. i XXI. stoljeća. Izložba predstavlja odgovor japanskih arhitekata i japanskog društva na desetogodišnje razdoblje u kojemu su se dogodile velike promjene. Te su promjene donijele i novi pristup, oblike i vrijednosti, a dale su i odgovore arhitekata i struke na zahtjeve novog vremena, pa je izabrano 112 projekata koji u formi maketa i fotografija putuju svijetom. Zato ta izložba ima na neki način ne samo onaj informativni predznak nego će informirati o doprinosu Japana ukupnoj arhitektonskoj profesiji u svijetu, kaže arhitektica Melita Rački, koja je u Japanu završila i svoj magisterij kod dr. Yoshinobu Ashihare, a na doktorskom programu mentor joj je bio slavni arhitekt Fumihiko Maki. Kao arhitektica svoja je znanja prakticirala u Zagrebu, Beču, Edmontonu (Kanada) i Tokiju. Naša sugovornica spominje kako osiguranje zgrade od potresa u Japanu nije potrebno samo za gotove objekte već je mnogo teže osigurati kuće od rušenja kad se tlo trese u vrijeme gradnje, kad cijela konstrukcija još nije fiksirana i konačno povezana. Tako se dnevno mora osigurati ta zahtjevna i opasna situacija, u čemu su Japanci maheri.
Arhitektonske zvijezde na okupu
Na izložbi koju u svijet, pa tako i u Zagreb, šalje Japanska fundacija ovoga ljeta možemo vidjeti radove arhitektonskih zvijezda kao što su Kenzo Tange, Fumihiko Maki, Kisho Kuorkawa, Hiroshi Hara, Arata Isozaki, Tadao Ando, Yoshio Taniguchi, Toyo Ito, Itsuko Hasegawa, SANAA (Kazuyo Seijima + Ryue Nishizawa), Shigeru Ban, Makoto sei Watanabe, Rikken Yamamoto, Jun Aoki, Kengo Kuma i ostalih, uglavnom su to predstavnici mlađe generacije.
Zastupljene su najveće građevinske tvrtke poput Kajima Corporation, Obayashi Corporation, Takenaka Corporation, Nikken Sekkei, Shimizu Corporation i njihovi tehnološki dometi, od kojih svaka ima minimalno 20.000 zaposlenika. Od arhitekata do građevinske operative.
I mi nekad imali Hidroelektru i Industrogradnju...