Kada je sredinom prosinca ispred dvorane Vatroslava Lisinskog gradonačelnik Milan Bandić uz drugi ešalon hrvatske političke elite otvorio Spomenik domovini težak gotovo 48 milijuna kuna, samo se ministar branitelja Tomo Medved prisjetio starog Oltara domovine s Medvedgrada rekavši da su i jedan i drugi spomenik među najreprezentativnijim mjestima u Zagrebu i Hrvatskoj.
O zbiljskoj reprezentativnosti (danas potpuno zaboravljenog i minoriziranog) Oltara domovine, a onda i samog Medvedgrada u opsežnoj i više nego uzbudljivoj knjizi “Medvedgrad na Oltaru domovine - pogled izbliza” progovorio je ugledni i nagrađivani konzervator Drago Miletić, danas umirovljeni djelatnik Hrvatskog restauratorskog zavoda, ali i nezaustavljivi kulturtreger te štovatelj i poznavatelj hrvatske baštine. Knjigu koja se može čitati i kao upućeni konzervatorski triler o sustavnom uništavanju spomenika kulture u Hrvatskoj u posljednja tri desetljeća objavilo je Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, a koncizni predgovor potpisao je predsjednik Društva Zvonko Maković koji je i uredio knjigu.
– Naslovljena “Medvedgrad na Oltaru domovine” knjiga otkriva niz travestija koje su izniman spomenik kulture pretvorili u jeftinu političku lakrdiju – konkretan je i poslovično žestok Maković. U svom predgovoru nije zaboravio istaknuti da je baš Miletić 1986. godine s Marijom Valjato Fabris i Nestom Orčićem primio godišnju nagradu “Ljubo Karaman” za rekonstrukciju kapele sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu. Iako je Miletić sudjelovao i u istraživanju i obnovi Starog grada u Kostajnici, Starog grada u Ribniku, Velikog Tabora, crkve sv. Marije u Zadru, crkve sv. Jurja u Belcu i crkve sv. Marije u Lepoglavi, kako to ističe Maković, važan dio svog konzervatorskog opusa taj je stručnjak posvetio baš srednjovjekovnom burgu čija je stručna obnova naprasno prekinuta početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Prekinuo ju je osobno prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman kada je autokratski odlučio da će baš uz djelomično obnovljeni Medvedgrad postaviti tzv. Oltar domovine, mjesto na kojem će strani državnici odavati počast i Republici Hrvatskoj i svim žrtvama koje su u prošlosti pale braneći njeno pravo na opstojnost. Na Oltar domovine položeno je malo državničkih vijenaca, nakon Tuđmanove smrti spomenik je ne samo zaboravljen nego i minoriziran, a danas je samo težak teret i trošak Parku prirode Medvednica koji je opterećen ionako prebrojnim problemima.
Miletićeva knjiga dnevnički precizno opisuje podložničko i oportunističko ponašanje nadležnih zagrebačkih i državnih službi, tadašnjih gradskih moćnika, ali i hrvatskih intelektualaca, koji ne samo da se nisu argumentirano suprotstavili Tuđmanovim prilično rastresitim ad hoc idejama nego su ih bili spremni i bespogovorno podržati. Za što su mnogi i obilato nagrađeni.
Mnogi od svjedoka tadašnje surove i nestručne devastacije Medvedgrada, ali i medvedničke prirode (bilo je tu i nevjerojatno brutalnog i u osnovi nepotrebnog miniranja usred zaštićenog parka prirode) danas više nisu među živima, ali ono što je u ovoj Miletićevoj iskrenoj knjizi iznimno potresno nije sama devastacija Medvedgrada, nego devastacija cijele konzervatorske prakse u Hrvatskoj. A nju je akribični Miletić potkrijepio brojnim više ili manje poznatim primjerima u nadi da će hrvatska politička vrhuška konzervatorsku struku oteti državnom (i gradskom) utjecaju i pretvoriti je u nezavisnu i stručnu instituciju koja će služiti općim, a ne privatnim i korupcijskim interesima.
Tako Miletić spominje uništavanje brojnih spomenika kulture, među njima i središnjeg dijela Valpova na kojem je sagrađen stambeno-poslovni centar, ali i posebno bizarno uništenje tri stotine godina starog crkvenog sata s negdašnje pavlinske crkve sv. Marije u Lepoglavi, koje je izveo tamošnji župnik 2005. godine ispilivši staru drvenu konstrukciju i elektrificirajući sat i zvonjavu triju zvona jer nije htio plaćati svakodnevno navijanje starog sata što je bio mjesečni izdatak od 300 kuna!? Spominje Miletić i estetski nakaradno postavljanje replike Firentinčeve skulpture Kristova Uzašašća izlivene u smjesi poliestera i kamene prašine tek koji metar od neprocjenjivog Radovanova portala trogirske katedrale, ali i smještaj neodgovarajućeg drvenog namještaja u obnovljenu znamenitu crkvu Majke Božje Snježne u Belcu.
Nije Miletić zaboravio ni na intervenciju zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića, koji je zdušno branio beskrupuloznu građevinsku prenamjenu staklenika biskupa Alagovića. Tu je i problem Velikog Tabora, na čiju je obnovu utrošeno stotinjak milijuna kuna, a koji Miletić ističe kao školski primjer kako se nikada ne bi smjelo raditi na spomeniku kulture. A na Velikom Taboru je rabljena industrijski proizvedena žbuka i boja, grubo se interveniralo u sve zidane strukture dvorca...
Miletić se u svojoj knjizi čudi što država nije imala sluha za temeljitiju obnovu kaštela Gvozdansko iz 15. stoljeća, ali i gotičke crkve sv. Marije Magdalene u Zrinu, baš kao i cistercitske crkve u Topuskom. Naravno, “Medvedgrad na Oltaru domovine” nije samo knjiga žalopojki. Miletić precizno ističe da je početak svjesne destrukcije konzervatorske službe počeo odmah nakon osamostaljenja Hrvatske kada je osnovan Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu koji je preuzeo skrb o (iznimno brojnim) spomenicima na teritoriju Zagreba, ali je i izdvojen iz tadašnje Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Time je izgubio samostalnost i postao obična gradska služba koja mora raditi u interesu onih koji vode grad, tvrdi Miletić, ističući i da je ponašanje zaposlenika određeno Etičkim kodeksom Gradske uprave grada Zagreba. Pametnome dosta.
A ako se zna da je i Republički zavod za zaštitu spomenika sa svim regionalnim i gradskim zavodima brže bolje pridružen Ministarstvu kulture, sezona otvorenog političkog lova na konzervatore mogla je početi. A kako su konzervatori u Hrvatskoj organizirani kao struka, možda najbolje svjedoči i činjenica da nemaju niti svoje strukovno društvo. Doduše imali su ga, ali je 2015. samougašeno. Baš kao u onoj Krležinoj balkanskoj krčmi.
Da bi sebi podigao spomenik, Bandić je prvo uništio Zid boli, a potom i Oltar Domovine. Što je sTrgom Franje Tuđmana koji je pretvoren u wc za žitotinje? Također Bandićevo djelo.