Poznati hrvatski dramatičar, esejist i kolumnist te bivši ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih Slobodan Šnajder upravo je dobio prvu nagradu na natječaju Marina Držića, i to za dramu “Enciklopedija izgubljenog vremena”. S istom je dramom u siječnju osvojio prvo mjesto na međunarodnom natječaju Kraljevskog pozorišta Zetski dom iz Cetinja za drame inspirirane djelom i životom Danila Kiša.
Je li vas prva nagrada natječaja Marin Držić iznenadila?
Iznenadilo me je eventualno to što je meni, kao prokazanom agnostiku, pomogao Bog, u smislu izreke da Bog pomaže treći put. Ovo je, naime, treći put da sudjelujem u ovoj konkurenciji.
Zašto ste za glavni lik posudili Kafkina Gregora Samsu?
Zato što mi je za pisanje bila jako važna jedna Kafkina genijalna skica. Zato što je “Enciklopedija izgubljenog vremena” jedan moderni mirakul, a možda bi ova označnica – moderni mirakul – bila najtočnija za Kafkine književne protokole iako on nije pisao za kazalište. Osama Čovjeka pred Apsolutom, danas groznija i potpunija nego u doba “pravih mirakula” – tu temu, ako se malo smije usporediti s velikim, dijelim s Kafkom. I naravno, s Danilom Kišom.
Kakvu ulogu u drami ima željeznički sindikalist Milan Krivokuća?
Drama jednom dramskom osobom, koja je više i manje nego čovjek (kako je i red u “mirakulu”), odaje hommage otporu ugnjetavanju i eksploataciji. Uspomenom na tog čovjeka – sindikalnog funkcionara koji je ubijen na svom kućnom pragu – pokušavam nešto reći i o cijeni toga otpora. Ako sam ikada napisao “socijalno osjetljivu” dramu, onda je to ova.
Budući da je vaša, 2008. godine Držićem nagrađena drama “Kako je Dunda spasila domovinu” (i to drugom nagradom) maknuta s histrionskoga repertoara tjedan dana prije početka pokusa, što može očekivati “Enciklopedija izgubljenog vremena”?
Po onoj “klin se klinom izbija”, možda ona može ubrzati rad na “Dundi” koja na svoj način “spašava domovinu”. Neobično je naravno to što čak ni najviša državna nagrada za dramu ne osigurava izvedbu, barem ne u mojem slučaju. U slučaju ostalih kolega gotovo su svi tekstovi izvedeni. Ja se ipak nadam da će u neko dogledno vrijeme, svakako još za mojega života (ja sam, naime, u “mlađoj klasičnoj dobi”), početi pokusi za “Dundu” u Histrionu, u režiji Zorana Mužića. Živi bili pa vidjeli!
Bude li pak po mome, “Enciklopediju” će, gdje god to bilo, raditi Nebojša Borojević. Onaj isti koji je u vrijeme dok sam bio ravnatelj u ZKM-u radio “Jelku kod Ivanovih”. Uz Brezovčeva “Velikog meštra”, upravo je ta predstava, vrlo poetična, a i duhovita, bila najviše programatska u mojem mandatu.
