Kada iz kazališta u kojem se čeka premijera nove predstave uslijede pozivi u kojima se novinari upozoravaju na dva pretpremijerna termina iste predstave, a sve kako bi se moglo raditi i živjeti u uvjetima pandemije koronavirusa, onda je i više nego jasno da situacija s održivosti teatra postaje i više nego ozbiljna.
Upravo tako je ovih dana u svim kazalištima, a poziv s početka priče stigao je iz Satiričkog kazališta Kerempuh. Tamo, naime, u gledalište sada smije samo 37 ljudi iako im je kapacitet dvorane 520. Upute su jasne: čak ni ljudi koji dolaze iz istog kućanstva ne smiju sjediti zajedno, a oko svakog čovjeka u gledalištu treba biti sedam četvornih metara prostora.
No, kako kaže redateljica i intendantica Dubrovačkih ljetnih igara Dora Ruždjak Podolski, alternative zapravo nema.
Ili će igrati pred 37 ljudi svaku večer ili neće igrati uopće, a to bi onda bila svojevrsna smrt kazališta, predaja od koje bi se ono vrlo teško oporavilo, čemu u ovim teškim koronamjesecima svjedočimo diljem svijeta.
Upravo Dora Ruždjak Podolski u Kerempuhu režira Molièreova “Škrca” (autor adaptacije je Tomislav Zajec), klasik komediografskog žanra, jer se kazalište koje smijeh ima upisan u svoj genom ne predaje. Svjedoče to i Dorine riječi o predstavi koja grabi prema premijeri 19. siječnja (dok su pretpremijere 17. i 18. siječnja u 19 sati), unatoč tome što su probe nekoliko puta morale biti prekinute zbog samoizolacije glumaca. U predstavi glume: Hrvoje Kečkeš, Josip Brakus, Maja Posavec, Filip Detelić, Iskra Jirsak, Vedran Mlikota / Dražen Čuček, Linda Begonja, Borko Perić, Luka Petrušić, Damir Poljičak i Karlo Mlinar.
No krenimo redom.
Još su nas u školi učili kako je upravo Molièreov “ Škrtac” klasik žanra. No što nam to djelo, napisano davne 1668. godine, govori danas? Koje poruke dopiru do naših dana, ljudi oko nas?
Zvuči nevjerojatno, ali “Škrtac” nikad nije igrao u Satiričkom kazalištu Kerempuh, a vjerovali ili ne, isto tako je veoma rijetko na repertoaru ostalih hrvatskih kazališta. A to je jedno od najvećih djela francuskog klasicizma i općenito svjetske komediografske literature. Uz takve predznake nisam imala mnogo dilema, kako mu drukčije pristupiti nego poštujući zakonitosti žanra, u nadi da će komika komada potaknuti publiku na iscjeljujući smijeh koji nam je danas i više nego potreban .
Tema je univerzalna, uvijek iznova aktualna, pa je zanimljivo raspraviti je li danas to djelo bolje publici predstaviti onako kako ga je autor zamislio ili ga aktualizirati, vezati za naše vrijeme?
Naš “Škrtac” svojevrsni je bastard baroknog izričaja i današnje estetike. Križamo stilove s mjerom i ukusom te se na taj način osnovna patologija komada, kako i sam naslov kaže, škrtost, zrcali u gotovo beskrajnom nizu raznoraznih suvremenih patologija, mračnih, zlokobnih i lako prepoznatljivih u svima nama. Jer, rekla bih da smo kao društvo otišli “na kvasinu”. Ali čini se da ni u doba Molièrea nije bilo puno bolje, sudeći po suvremenosti i svevremenosti predloška.
Kako se uopće radi na probama u Kerempuhu, jer zaista se nalazimo u posebno zahtjevnom vremenu, em smo i dalje u pandemiji i traži se socijalna distanca, em nam se tlo pod nogama stalno trese?
Mi, kazalištarci, žilava smo rasa. Nema boljeg opisa od toga. Mi ne odustajemo tako lako. Imali smo izvrsne uvjete za pokuse “Škrca”, ravnatelj Šušković (Roman Šušković Stipanović, ravnatelj Kerempuha, op. a.) tijekom cijelog procesa rada na predstavi bio je velika podrška. Mora kucnuti u drvo, nitko se od nas tijekom proba nije razbolio od opakog virusa premda smo proces nekoliko puta prekidali zbog samoizolacija. No, kad podvučem crtu, i bez imalo demagogije, ovo mi je jedan od najdražih procesa rada na predstavi u cijeloj karijeri. Bio je kreativan, produktivan i bez fige u džepu. Zato mi je ansambl Kerempuha došao kao pravi melem za dušu, redateljsku dušu. Odlični su to glumci.
Je li vam tužno sjesti u kazalište u kojem je oko vas tek šačica ljudi? Zadnji put, na premijeri novog djela Bobe Jelčića, doslovno sam brojila – bila sam 44. osoba u parteru kazališta, a sada je taj broj još i smanjen.
Jest. Tužno i pretužno. No, nema nam druge jer jedina alternativa koja postoji jest odustati. Tek to bi bilo i kobno i tužno. Da ne spominjemo činjenicu da velika većina kazališta diljem Europe ne radi već dulje vrijeme. Kad pogledamo s te strane, itekako smo privilegirani jer i dalje radimo, stvaramo. I nećemo se dati samo tako.
Može li i kako kazalište uopće opstati ako se ova situacija produlji, ako distanca postane obavezna na neko dulje vrijeme?
Nažalost, ne mogu špekulirati. Nitko ne može prognozirati do kada će ovo trajati. Situacija u čitavom svijetu trenutačno nije nimalo obećavajuća. Pogledajte mnogo razvijenije i bogatije zemlje od nas, primjerice Njemačku, Nizozemsku… Sve je to zaista strašno, ali ono što sigurno znam jest da će kazalište, kao i svaka trajna vrijednost, svakako opstati.
Kakvo je vaše mišljenje o kazalištu online, neki su veliki pobornici i tvrde da je to novi kanal kojim se dolazi i do one publike koja ne može fizički doći u kazalište, ali ima i onih koji tvrde da je kazalište online kao i tečaj plivanja online?
Očito sam ja na strani ovih drugih. Kazalište online za mene je oksimoron. Trebalo bi ga uvesti kao pojam na stranice udžbenika teorije književnosti. Samo neka tamo i ostane, i to za vječnost.
Intendantica ste Dubrovačkih ljetnih igara, što se u 2020. godini pokazalo kao izuzetno lavovski posao. No, lani ste Igre, naravno zbog pandemije, u potpunosti okrenuli domaćim umjetnicima. Imate li podatak koliko je ne samo umjetnika već i tehničkog osoblja čiju su poslovi vezani uz kazalište zbog Igara uspjelo financijski progurati tu strašnu 2020. godinu?
Zasigurno smo pomogli mnogim umjetnicima da prežive najcrnje mjesece pandemije, kada je doslovno sve stalo, kada nije bilo novih projekta, angažmana....
To nam je bila i namjera, odnosno, strategija vodstva Igara. I moram priznati da mi ljeto 2020. u Dubrovniku ostaje u trajnom sjećanju, bilo je pravo zadovoljstvo raditi u tom zrakopraznom prostoru. S jedne strane bilo je zastrašujuće jer ništa nije bilo sigurno, ali je isto tako sve bilo ispunjeno i nadom i borbom. Čini se da će ove godine put neizvjesnosti biti još izvjesniji. Ali mi smo spremni, a uskoro, tradicionalno, na samom početku veljače javnosti predstavljamo plan za Dubrovačke ljetne igre 2021.
Zašto je kada se dijeli novac kultura uvijek zadnja u redu, kada je u svemu ostalom uvijek među prvima, o čemu svjedoči i angažman umjetnika nakon katastrofalnog potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje igraju predstave za djecu, ali i rade na spašavanju vrijedne baštine?
U pravu ste, umjetnici i kulturnjaci uvijek su u prvim redovima u zahtjevnim društvenim angažmanima. I svaka čast svima koji su se angažirali i koji su angažirani cijelo vrijeme.
No u ovoj strašnoj situaciji, kada su toliki nastradali u potresima, ipak mi se čini neumjesnim da raspravljamo o novčanim sredstvima za kulturu, posebno kada pogledamo sanjkalište na Cmroku, koje je stajalo 190 tisuća kuna i koje uistinu nije trebalo ove godine ovome gradu. I ovoj državi. Netko je tome trebao stati na kraj. Nakon svega što smo prošli i što još uvijek prolazimo.
Kakvi su planovi za Igre 2021., može li se uopće nešto planirati?
Najvažniji je plan – Igara će biti. To je jedino što vam sa sigurnošću mogu reći.
Kakvi su vaši osobni planovi, kako progurati još jednu godinu koja će biti, najblaže rečeno, više nego zahtjevna?
Dopustit ću si da parafraziram Hrvoja Kečkeša u divnoj interpretaciji Škrca: “Budite strpljivi i saberite se malo. Dobro znam što vama treba tako da neće biti razloga za suze. Bit će suza, ali neće biti razloga za suze!”
Tako i ja poručujem: sve će biti dobro. Samo se treba često i obilato smijati.
bolje glume u medijima nego u kazalištu