Srijeda je, 26. lipnja 2024. godine. Prošlo je podne. Na internetskoj stranici Splitskog ljeta piše: "Program će biti naknadno objavljen"?! I tu je još zanimljiva poveznica na "Ostvari popuste". Riječ je o sedamdesetom izdanju našega cijenjenog ljetnog festivala, koji je godinama stajao uz bok Dubrovačkih ljetnih igara. Više ne stoji! Ni na vlastitim nogama ni uz bok smotre amaterskih družina bilo koje vrste. I to je samo jedan u nizu dokaza o tome kako se lako ruše kulturne institucije u našoj zemlji, još jedna u nizu tužnih priča kako velika ega i još veća nesposobnost u času uruše ono što su gradile generacije.
Situacija sa Splitskim ljetom samo je vrh ledene sante problema koji su eksplodirali u HNK Split otkako je na čelo te nacionalne kazališne kuće došao glumac Vicko Bilandžić (na slici) koji je intendantski mandat dobio upravo na premisi problema koji već postoje, a za koje on ima rješenja. Njega je Gradsko vijeće Splita izabralo za intendanta pri kraju studenoga 2022. godine, s tim da je dužnost preuzeo 1. srpnja 2023., kad je istekao četverogodišnji mandat dotadašnjem intendantu Srećku Šestanu. Zbog te je smjene na vrhu kuće posrtalo i lanjsko, 69. Splitsko ljeto. Program festivala koji tradicionalno počinje 15. srpnja objavljen je tek 3. srpnja, ali lani su svi bili puni razumijevanja za intendanta koji, eto, nije stigao donositi brze i kvalitetne odluke. Danas smo u situaciji da 70. Splitsko ljeto još nema obavljen program jer je godina dana intendantu očito premalo vremena da ga kreira. Imao je "pametnijeg" posla, počevši od rastjerivanja viđenijih ljudi teatra, onih koji misle svojom glavom i koji su ga pokušavali upozoriti da svojim odlukama kuću okreće u pogrešnom smjeru. Koliko pogrešnom, možemo samo strahovati jer se na samom početku travnja ove godine, nakon što je nacionalni operni prvak Ivica Čikeš otišao u zagrebački HNK, čime je HNK Split postao jedina nacionalna kazališna kuća u Hrvatskoj koja nema nacionalnog prvaka, moja splitska kolegica Maja Pejković-Kaćanski, koja taj teatar prati desetljećima, zapitala: "Je li moguće gašenje nacionalne kazališne kuće?" Njezinu pitanju sada treba dodati i je li moguće gašenje ugledne kulturne institucije, i to kao poklon za njen 70. rođendan.
Najveće su žrtve situacije sa Splitskim ljetom u prvom redu umjetnici koji su trebali realizirati program festivala, koji za sada postoji samo kao popis želja, a koji je splitski gradonačelnik Splita intendantu već jednom vratio "na popravak", baš kao da se bavi nekim neposlušnim osmoškolcem koji nikako da zagrije klupu i prihvati se gradiva. Posljedice neće osjetiti intendant, već sam festival, od kojeg će iziritirana publika jednostavno dići ruke. Da se razumijemo, ne prizivam ja prazna gledališta na Peristilu, Benama, Sustipanu... jer potpuno sam sigurna da će ona i ove godine biti puna. Ulaznice za predstave dijelit će se šakom i kapom, dok će Splitsko ljeto tonuti u nelikvidnost i sa sobom na financijsko dno vući HNK Split. S festivala će nestati ona posvećena i upućena kazališna publika, koje ionako svakim danom ima sve manje, a koja više nema razumijevanja za sve što se događa oko naših kazališta jer to "sve" pogubno ruši kvalitetu onoga što se događa na sceni. A upravo je tu publiku najteže vratiti jednom kad ode.
No znači li publika nekome nešto? Kome je ona uopće važna?
Možemo mi sada lamentirati nad sveprisutnom i poražavajućom činjenicom da se politika na bestijalan način petlja u stvari u koje se ni najmanje ne razumije i stvara okruženje u kojem je kultura bogomdano polje za političke bitke naših i vaših. No, ono što plaši mnogo više od takvog stanja stvari je populizam kojem su širom otvorena vrata naših kazališta. Taj populizam koji zaziva sveto hrvatstvo i podilazi niskim strastima učinkovito poništava osnovnu misiju kazališta: propitivati mjesto i vrijeme u kojem djeluje te svojom kreativnošću i kritičnošću ljudima otvarati oči nad problemima koje vlast trpa pod tepih dok zaziva život pod geslom "kruha i igara". Kako drukčije nego populizmom okarakterizirati to da se upravo u HNK Split u legendarnom Tijardovićevom mjuziklu "Splitski akvarel" sada pleše i koreografija iz "Rim Tim Tagi Dim" ili ideju jednog ravnatelja zagrebačkog kazališta da glavnu ulogu u predstavi za koju su masno plaćena autorska prava tumači "naša Lile". Da, dobro ste pročitali, Lidija Bačić, estradna djelatnica poznata po gornjim i donjim performansama, a ne po glasu i hitovima. Ili možda ideja uglednog člana Vijeća jednog od zagrebačkih kazališta, kojem se sve to što oni rade baš nimalo ne sviđa, pa se domislio da bi dva tjedna prije premijere trebalo na probu pozvati studente (čega? šumarstva ili prometa možda?) koji bi redatelju rekli što im se ne sviđa. Možete li zamisliti, recimo, Magellija kojem studenti neposredno pred premijeru, ali na još nedovršenu predstavu, daju svoje primjedbe? Ja mogu, ali ne mogu zamisliti koliko je puta čovjek u čijoj se glavi rodila takva ideja uopće bio u kazalištu.
I sve to mirno ide dalje u nesređenoj zemlji, u kojoj se sada više ne možemo zabavljati ni nogometom, zemlji u kojoj je odgovornost posve nepoznat pojam. Ovdje nikada nitko ni za što nije odgovoran. Kao da živimo u zemlji u kojoj je baš svaki segment posla onih koji odlučuju o našim životima složen po bezgrešnom počelu "lako ćemo" i devizi iz dječje nabrajalice "mir, mir, mir, nitko nije kriv..." Propadne tako dramska sezona središnje nacionalne kuće i nikome ništa, uništena je premijera hit-mjuzikla zbog toga jer je kazalište – po vezi – zaposlilo čovjeka koji ne zna postaviti ozvučenje i nikome ništa, propadne Varteks i opet nikome ništa... Propada Splitsko ljeto... A nije teško otkriti tko su ljudi koji donose pogrešne odluke, koji obavljaju funkcije za koje nemaju potrebna znanja ni kompetencije, tko su oni koji stoje iza proizvodnje kaosa. Priznati da su nesposobni i neznalice značilo bi priznati da su isti takvi i oni koji su ih postavili na mjesta na kojima odlučuju o sudbinama drugih, u slučaju kazališta o sudbinama kreativaca kojima nisu ni do koljena i pri tome se igraju milijunskim svotama eura. Ili netko misli da je Splitsko ljeto manifestacija koja se financira od prodanih ulaznica? Ni slučajno, plaćamo ga vi i ja. Možda je onda i red da plačemo nad njim. Vi i ja! Oni koji su odgovorni sigurno neće.
