Prozna debitantica u 50-i-nekim?! Prirodna prvotna sumnjičavost nad podatkom da netko u prozne vode uplivava u debelo zreloj životnoj dobi, nakon čitanja debitantskog uratka – posve se raspršuje!
Jer, prvi roman Nade Gašić (1950) “Mirna ulica, drvored” (Algoritam, ur. Kruno Lokotar) vrlo je solidna, autorski osviještena, zrela proza. To i nije paradoksalno. Nada Gašić, naime, premda dosad bez iskustva u beletristici, vrsni je književni znalac i praktičar: doktorica slavistike, prevoditeljica sa češkog, leksikografkinja, urednica...
Za prozni nastup odabrala je čestu žanrovsku mješavinu kriminalističkog i socijalnog romana, koju osebujno osvježuje s nekoliko originalnih autorskih intervencija u narativni postupak i u tematski izbor.
U mirnoj ulici, s drvoredom, u blizini Kvaternikova trga, u širem središtu Zagreba, u 10-ak sparnih ljetnih dana 2003, zagrijanu, ali uhodanu, malo čim pomućenu svakodnevicu zanimljive galerije gradskih likova iznenada uznemire dva ubojstva i jedno samoubojstvo...
Jedan narativni tijek vode stanari mirne ulice (napose par sredovječnih homoseksualaca), izdiferencirani po “drukčijosti” (nepoćudnoj nacionalnosti, spolnoj orijentaciji, traumama od djetinjstva, u ratu zarađenom PTSP-u, frustracijama i fobijama svakojakih uzroka...) ili po “običnosti” (ogovaračkim, cinkaroškim, malograđanskim, metropolski provincijalnim, oportunističkim osobinama).
Drugi rukavac klasična je policijska istraga koja će rasplesti zagonetku zločina i ubojice. Sve je pak obogaćeno fragmentarnim umecima koji ne narušavaju koherentnost naracije već je logično podcrtavaju: dnevnicima, snovima, policijskim zapisnicima, SMS-ima, dramski oblikovanim dijalozima, fabularno funkcionalnim crtežima odjeće...
Autorica konce naizgled raspršene građe uglavnom čvrsto drži u svojim rukama i ispisuje “čudnu” proznu tkaninu satkanu od napete krimi-priče i depresivne slike društvenog trenutka.
