Na ovogodišnjem 23. Sarajevo Film Festivalu (SFF), koji počinje 11.kolovoza, u 18 programa bit će prikazano 235 filmova. U produkciji ili koprodukciji na SFF-u sudjeluju 54 zemlje, a Festival će biti domaćin 43 svjetske i 23. međunarodne premijere. Direktor i osnivač SFF-a Mirsad Purivatra ističe kako će na Festivalu biti prikazani filmovi za “sve duše i sve generacije”, a da je i ove godine u pitanju najvažnija filmska smotra u ovom dijelu Europe potvrđuje najavljeni dolazak u Sarajevo oskarovca Olivera Stonea i legendarnog komičara Johna Cleesea.
Koje su glavne značajke ovogodišnjeg SFF-a? Što je ono po čemu se posebno izdvaja od prethodna 22 festivala?
– Mislim da bi 2017. godina mogla biti zapamćena kao jedna od ključnih u povijesti SFF-a. Radi unapređenja samog Festivala i onoga što on nudi svojoj publici, svake se godine rade opsežne analize. Tako je bilo i ove godine, kada smo radili na daljem profiliranju programa i odlučili da sva događanja na Festivalu reformatiramo. Kao prvo, umjesto devet, Festival ove godine traje osam dana. Također, jedna od novina je i to da će se od ove godine sva tri segmenta festivala, programi, industrija i edukacija odvijati u isto vrijeme. Ideja je da svi naši gosti imaju priliku vidjeti svakoga. Na taj način, Sarajevo kao mjesto susreta omogućava i mladom autoru, studentu, da sretne velike zvijezde, producente, ali isto tako i tim ljudima koji tragaju za mladim talentima iz ove regije da imaju priliku vidjeti naše mlade autore, projekte u razvoju i slično. Osjetili smo da mnogima nedostaje ta interakcija. Do sada smo pravili neke mikrosvjetove koji su bili dio festivala, a ove godine želimo da ta sinergija bude razvijena do maksimuma i mislimo da će koristi od toga biti za sve, da će donijeti još bolje projekte, filmove, promociju filmskih autora koji su došli na SFF i generalno dodatno obogatiti atmosferu na festivalu i u gradu. Druga je posebnost da ove godine zaokružujemo ponudu s pozicije regionalne produkcije. Kao vodeći festival u regiji, postavili smo cilj da u potpunosti zaokružimo uvid u regionalnu kinematografiju i produkciju te ove godine pokrećemo novi program, natjecateljski program za studentski film. Želimo pratiti te mlade talente od njihova početka pa do, jednog dana, nadamo se, Zlatne palme ili Oscara.
SFF je poznat po snažnom naglasku na regionalne kinematografije. Kakva je situacija ove godine i koliko prisutnost filmova iz pojedinih zemalja na SFF-u govori o stanju u tim nacionalnim kinematografijama?
– Ako govorimo o ovom prostoru koji karakteriziraju isti ili slični jezici, rekao bih da još plaćamo cijenu teškog i dugotrajnog procesa tranzicije. Imamo razdoblja kada kinematografije stoje bolje ili lošije, ali nema dvojbe da su to vitalne kinematografije. Imamo jako puno talenata, ali politika vrlo često bezrazložno kroji kulturnu politiku. I sva događanja u zadnje vrijeme oko Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) ne idu naruku razvoju hrvatske kinematografije. Previše je tu sukoba, zlih riječi, previše je bavljenja HAVC-om od najviših institucija države do nekih udruga, stranaka, svi se time bave. Kao posljedicu imate da ove godine hrvatski film nije na razini na kojoj je bio prethodnih godina. HAVC je bio primjer uspješnog projekta u regiji, koji je išao ka idealnom projektu kakav je u Francuskoj. Sva ta turbulencija koja je nastala zaustavila je progres hrvatskog filma. Nadam se da će novi ravnatelj uspjeti usmjeriti HAVC ponovno u pravcu kojim ga je vodio Hrvoje Hribar, kojeg doista cijenim zbog svega što je uradio. To je i razlog zašto ove godine nemamo niti jedan hrvatski film u natjecanju. Rekao bih da ovo nije bila dobra godina za hrvatski igrani film, osim onoga što smo vidjeli od Hane Jušić koja je napravila fantastičan film. No, i pored toga, hrvatska filmska scena je vitalna pogotovo kada govorimo o kratkom, studentskom i dokumentarnom filmu. Mislim da za hrvatski film dugoročno neće biti problema. Vjerujem da je ovo jedna faza u kojoj se spremaju novi projekti i da će iduće godine “eksplodirati” uz kvalitetan rad u HAVC-u.
Amplitude su, čini se, uočljive i u BiH kinematografiji? Kao da ni u BiH ne postoji konstanta kada je u pitanju filmska industrija?
– Da, to su amplitude koje su često vezane za politiku i to je ta cijena tranzicije i velikog uplitanja politike. S druge strane, BiH film nije ustrojen ni blizu HAVC-a. Taj proces je zaustavljen već nekoliko godina i nadam se da će uspostavom novog nadzornog odbora u Filmskom centru Sarajevo i povezivanjem s Fondacijom za kinematografiju doći do toga da imamo nešto što se može ugledati na projekt HAVC-a. Stanje je takvo da jedan Danis Tanović četiri ili pet godina čeka na snimanje filma. To nije dobra poruka. Moramo raditi na zakonskoj regulativi i većem proračunu i to bi bio najveći uspjeh za stabilnost BiH filma. Da je scena vitalna svjedoči podatak da imamo u programu BiH filma preko 70 filmova. No, treba edukacije, financija, ustroja. Potreban nam je jak sustav javne televizije koji mora biti jedan od generator kvalitetne TV i filmske produkcije.
Gdje je uloga SFF-a u razvoju bosanskohercegovačke, ali i kinematografija susjednih zemalja, poput Hrvatske?
– Da budem vrlo konkretan, SFF je sigurno najjača platforma za razvoj BiH i regionalne kinematografije u ovom trenutku. Mi možemo uraditi sve što želimo. Na Sarajevo Film Festivalu imate sigurno preko tisuću predstavnika filmske industrije iz BiH, regije, Europe i svijeta. Znači, imate top klasu gostiju. Ali, kada mi kažemo da za koprodukciju nudimo 16 novih projekata, uvjet za to je da imate 15 do 20 posto ulaganja iz vlastite zemlje i tu imamo problem. Dakle, mnogo veću korist od SFF-a od BiH ima hrvatski ili srbijanski projekt, jer imate sustav u kojem te zemlje podržavaju svoje filmove sa značajnim sredstvima. BiH filmovi nemaju takvu potporu države. Naša procjena je da se na našem tržištu za tih 16 projekata, od kojih 70 posto bude realizirano kroz snimanje filma, godišnje s iznosom od tri do četiri milijuna eura podrže strani investitori. To znači da za BiH projekte koje nudimo, ako nema već potvrđenih domaćih sredstava, ne možete računati ni na sredstva stranih investitora.
Koliko su infrastruktura i logistika koje ima grad Sarajevo limitirajući za dalji razvoj SFF-a?
– To je činjenica koju ponavljamo već nekoliko godina, da je SFF prerastao grad i kanton Sarajevo s pozicije infrastrukture i ovo je maksimum. Nepostojanje festivalskog ili kongresnog centra je veliki problem. Postoje neke dvorane i hotelski centri u Sarajevu, ali oni nisu na lokacijama koje bi odgovarale za koncept SFF-a. To je aktualno pitanje i više puta smo razgovarali o potrebi izgradnje jednog takvog festivalskog centra koji bi imao posla 365 dana, poput onih u Cannesu ili Berlinu.
Je li moguće ostatak BiH pa i susjedne zemlje uključiti u organizaciju i realizaciju SFF-a? Razmišlja li se o takvom konceptu?
– Mi smo već imali nekoliko pokušaja, ali sve se svodi na to da SFF traži jake lokalne partnere. Bez jakog lokalnog partnera nemoguće je bilo što učiniti. Znači, kad je film već u Sarajevu mi vrlo lako možemo prikazati taj film i u Mostaru, Tuzli, Banja Luci pa i u manjim gradovima, kao što je Posušje. Međutim, mora postojati jak lokalni prtner koji će slijediti standard SFF-a u smislu kvalitete projekcije, prostora i kreiranja atmosphere oko tog eventa. Teško pronalazimo lokalne partnere i odlučili smo se da sami radimo projekt “Operacija kino” s kojim putujemo po BiH. Upravo smo se vratili s prvog dijela ljetne turneje i svuda je vladalo oduševljenje, od Livna preko Tomislavgrada, Posušja, Širokog Brijega do Trebinja. Ljudi su oduševljeni projekcijama na otvorenom, izborom filmova, što znači da ima potencijala.
.ebo te hribar