Trebao je to biti labuđi pjev Nenni Delmestre, koja odlazi s mjesta ravnateljice Drame HNK Zagreb; Shakespeare u rukama redatelja Ivana Plazibata, čija je karijera doživjela nagli uspon nakon što je režirao "Kročenje goropadnice", dakle Shakespearea u HNK Split, kada je tu komediju pretvorio u komentar položaja žena u suvremenom društvu, jasno govoreći o nasilju kojem su izložene. Od svega je na kraju stiglo samo još jedno veliko razočaranje: "Mjera za mjeru", zadnja ovosezonske premijera Drame HNK Zagreb, predstava je zbog koje se siroti Bard "okreće u grobu", kako bi to rekli naši stari.
Plazibat je i ovdje posegnuo za totalnim osuvremenjenjem djela, pokušavajući dokazati da je Shakespeare pisao i o nama. Učinio je to doslovno prepisujući samog sebe. Kada se zastor digne, vidimo scenografiju (autorica Tea Truta) koja je jako, jako nalik na onu u "Kroćenju goropadnice". Predstava počinje identično: mladi glumci mahnito plešu na mahnitu modernu glazbu. Tu je i prizor s kamerom koja snima neke događaje na sceni i projicira ih na pozadinu, što je rješenje kojim se ovaj redatelj poslužio u "Slučaju vlastite pogibelji" u HNK Varaždin. Ono što je tamo bila nužnost zbog male scene, u Zagrebu ostavlja tek upitnike nad glavama gledatelja, jer redatelj, primjerice, snima glumce u hodnicima, a pritom se koristi s tek tri-četiri metra dubine velike zagrebačke scene.
Od svega su ipak najgore intervencije u samome tekstu, pa bi bilo pošteno ovu predstavu nasloviti: prema motivima Williama Shakespearea. Malo je tu Shakespearea (prema prijevodu Josipa Torbarine), jer Plazibat i dramaturginja Ivana Vuković nadopisuju priču, i to iz ženske perspektive, stvarajući pozadinsku priču junakinja, i to svih osim glavne. Nažalost, Shakespeareova teza koja je temelj ovog djela da je žena djevica ili kurva, ali uvijek vlasništvo muškarca, samo djelomično odgovara našem vremenu u kojem žene rade i često zarađuju više od "njihovih" muškaraca. Koliko je tekst predstave površno, čak i "prvoloptaški" dopunjen, ponajbolje opisuje korištenje psovki. Ima ih mnogo, mnogo previše, a nijedna nije izgovorena sočno, onako kako se psuje, pa gledatelj stječe dojam da je glumcima jednostavno nelagodno, možda i neugodno. Najteže je ipak podnijeti kraj prvog čina. Uz obrazloženje da će tako prekinuti nasilje, glumice doslovno kažu publici da ode i zaustave izvođenje predstave. Pristojna premijerna publika (ne sva) ipak se vrati pa onda čuje da je malograđanska premijerna elita. To je očito trebala biti samoironija, osvrt na tekstove koji su spominjali kako se publika ne vraća nakon pauze, a raspala se nad tužnom činjenicom da su ovog puta ljudi odlazili za vrijeme drugog djela predstave.
Kao i uvijek kada u kazalištu kola pođu nizbrdo, ceh su platili glumci, posebno oni mlađi. Najtežu ulogu, onu Isabelle, djevojke koja se sprema zarediti, ali je privremeni namjesnik seksualno ucjeni kako bi spasila život brata, igra Olga Pakalović, a ta je uloga redateljski postavljena kao da se nalazi u nekoj posve drukčijoj, paralelnoj predstavi. Odlična glumica to, naravno, izvlači, baš kao što i Goran Grgić – sa svim svojim glumačkim utakmicama u nogama – donosi na scenu suvislog Vojvodu. Dean Krivačić u ulozi glavnog negativca posve je neuvjerljiv, štoviše najvećim dijelom boravljenja na sceni savršeno distanciran od karaktera koji glumi. U njegovu obranu treba reći da je u ulogu uskočio kao zamjena, u zadnji čas. Lana Barić kao kraljica Elizabetha I. i madame te Iva Jerković Oreški kao Giulietta imaju važne uloge u komunikaciji s publikom, ali ostaju na dojmu stand-up nastupa, nasilno prilijepljenog u tkivo predstave, što je pogreška redatelja, a ne glumica.
