“Štiklom u glavu!” To je doslovce završnica “Savršenog superheroja” Ive Modli što ga je u Kazalištu Kerempuh režirala, adaptirala i prevela sa srpskog Slađana Kilibarda. Ako volite kazalište, ovu predstavu zaobiđite u širokom luku, a ako pak cijenite Tarika Filipovića, pokrenite potpisivanje peticije i predajte je ravnatelju Dušku Ljuštini kako bi vašega ljubimca izbavio iz ove mučne, neukusne i posve nepotrebne gnjavaže koja u njemu ubija i ono malo glumačkoga dara što mu je preostalo poslije neprestane posvećenosti televiziji.
Homoseksualac i bivša djevica upadaju u stan marketinškog stručnjaka, “najpoželjnijeg ženika u Hrvata”, rođenog Imoćanina, i pokušavaju ga “obljubiti” i ubiti. Bila je to prigoda da se Anita Matić-Delić cijelo vrijeme šeće u minici s prorezom, noseći gaćice u boji kože, za što se pobrinula ipak brižna kostimografkinja Mirjana Zagorec. Već tri se godine u Gavelli prikazuje “Popcorn” Bena Eltona u dobroj režiji Dražena Ferenčine, a “Superheroj” je tek blijedi deja vu te predstave i grozna slika bulevarskog i prizemnog pristupa kazalištu koje samo sebe ukida.
I u tome metežu Mario Mirković pristupio je s ozbiljnošću i marljivošću spašavajući svoj obraz i obraz homoseksualca kojega glumi. Iako je redatelj videoprojekcija Tomislav Rukavina postavio zahvalan okvir, a scenografkinja Slavica Radović dobru i svježu scenografiju, Slađana Kilibarda je loš, nedarovit i nezanimljiv tekst dodatno upropastila nevjerojatno nemarnim radom s glumcima. Dopustila im je gotovo sve. Po principu da pijanac ne može glumiti pijanca, tako ni Tarik ne može i ne smije glumiti sebe.
Umjesto da zajednički pronađu neki drugi karakter, Kilibarda mu je dopustila da bez ikakva glumačkog truda zloupotrebljava masku koju nosi u Milijunašu. I dok je Tarik u crnim gaćicama, s lisicama na rukama, klečao na podu čekajući da Mirković skine hlače, proletjela mi je Kasparova jedina razgovjetna rečenica: “Volio bih da sam netko drugi!” I da sam negdje drugdje, a ne sudionik ovakvog užasa.
