Kada je nedavno na jubilarnoj smotri folklora na Gradecu nastupila
legendarna teta Liza, ponajbolja pjevačica međimurskih pjesama, publika
je morala dobro naćuliti uši. S Jelačićeva trga do Gradeca dopirali su
glasni zvukovi tanzanijske grupe Afrikali, koja je nastupala pred
rasplesanim i oduševljenim Zagrepčanima.
Glazba iz Afrike debelo podebljana (pa i globalizirana) svim mogućim
električnim instrumentima i jakim stadionskim razglasom bez problema je
zaglušila a cappella pjev tete Lize, koja se, premda u devetom
desetljeću života, nije dala smesti.
U poziciji usamljene pjevačice u staroj narodnoj nošnji našao se i
cijeli tzv. hrvatski etnopokret. Jer, čime će to Dunja Knebl uz
mladenački energičnu grupu Afion ili Lidija Bajuk uz profesionalne
svirače iz Čakovca Ladislava Vargu i Marka Žerjava konkurirati svim
mogućim sastavima iz svijeta koji plijene ritmom, agresivnim zvukovima,
razgolićenim plesom, neodoljivom mješavinom jazza, bluesa, hip-hopa,
rocka, klasike, techna i tko zna kojih sve glazbenih pravaca i rukavaca.
Kako ozbiljno, pomalo introvertirano istraživanje domaće glazbene
baštine u kojoj nema bregovićevskih dopadljivih štikli i puhačkih
srbijanskih, tj. romskih urnebesa može izboriti pažnju strane, kada ne
može ni domaće publike? Pa tko će pokraj izvrsno upakiranih glazbenih
mućkalica, koje od brojnih glazbenih identiteta uzimaju samo ono
najbolje, slušati stare narodne balade, ionako osuđene na zaborav?
RIJEČ - DVIJE
