“Jako puno mi znači nagrada kao priznanje za 35-40 godina pjevanja.
Poslije trideset i pet godina umjetničkog rada, svoje sam uloge pjevala
i nakon umirovljenja, potom samo koncerte. A uvijek se nasmijem kada se
kaže ozbiljna glazba. Prava glazba, tako bih rekla. Nagrada mi je
satisfakcija i zahvala za rad. Nisam dijete nagrada, pa mi je ova
osobito draga jer je to nagrada struke“, govori primadona Nada Ruždjak
koja će sutra primiti nagradu za životno djelo Hrvatskog glumišta.
VL: I kako se osjećate u mirovini?
– Nemam taj osjećaj. Došlo je vrijeme da prestanem nakon 35 godina. Ma
kako dobro žena izgledala, partneri su mi bili djeca. Ipak je razlika
između 60 i 25 godina, zar ne?
• Tko vas je uputio u pjevačku
profesiju?
– Nitko. Mora vam Bog dati glas. Još kao dijete sam pjevala i glumila u
kulturno-umjetničkom društvu i uvijek sam se vidjela na pozornici.
Valjda sam bila predodređena, ali sam uvijek imala tremu i križala se
prije izlaska, imala sam fotografije sina i supruga na pultu. Kada sam
izašla na scenu, ja više nisam bila ja – nego Lucia, Adriana, Gilda,
Traviata...
• Dugo ste bili na sceni. Što je bilo
zadnje ?
– Tri čina iz tri opere o 35. obljetnici rada. Odabrala sam Gildu iz
Rigoletta zato što sam u toj ulozi debitirala u HNK, Desdemonu u
Otellu, koju mi nisu omogućili pa sam si priuštila najteži zadnji čin,
i zadnji čin Traviate. Maestro Kranjčević je rekao: “Sad si izbrala i
tri puta buš vumrla”.
• Koliko vam je bilo važno okruženje:
partneri, orkestar, dirigenti?
– Jako. Partner nije morao biti prvoklasni pjevač, bio mi je važan kao
osoba s kojom mogu uspostaviti kontakt. Ako sam imala partnera koji je
bio odsutan, bila sam izgubljena. Ne znam kako drugi, ali ako sam bila
neraspoložena, žalosna kao u doba kada mi je mama umrla pa sam morala
pjevati, na sceni sam bila netko drugi, “prešaltala” sam se...
• Uvijek se nešto mora reći o
najdražoj ulozi.
– Da, to kažem za Traviatu koju sam pjevala 22 godine. Nisam se od nje
rastajala. Sad ne mogu sve odrediti: to mi je najdraža, to mi je
najbolja. Obožavala sam Luciu, obožavala Gildu.
• Idete li u kazalište?
– Uvijek idem na premijere, na koncerte u Lisinski. Postoji nagrada
“Vladimir Ruždjak“ ,pa sam i obvezna biti u komisiji. Volim otići jer
se ne želim zakopati u četiri zida. Puno se družim, imam veliko
društvo, posebno veliko žensko društvo.
• Koje su trenutačno vaše preokupacije?
– Predloženo mi je bilo da napravim još jedan koncert opernih arija.
Mislim da je to ludo. No, počela sam ipak razmišljati misleći na
Mozarta uz dva mlada gosta. Mogla bih to, ali da sad spremam koncert i
mislim kaj mi je to trebalo. Sve u svoje vrijeme. Gotovo. Dobila sam
nagradu za životno djelo i uzbuđena kao da je premijera.
Nada Ruždjak: Uvijek sam imala tremu i križala se prije izlaska, imala sam fotografije sina i supruga na pultu
