Kad me je djed Dubrovčanin kao dječaka, negdje u početku 50-ih, za
jednih od prvih Dubrovačkih ljetnih igara, odveo na predstavu
'Plakira’ u park Gradac, bio sam ushićen: na pozornici nisu
bili glumci nego moji “pravi” dundo Ilija, dundo
Luko i drugi mamini rođaci i susjedi iz Konavala...”
Sve u šest
knjiga
Tako se svoje prve fascinacije živom riječju, životnošću
likova i svevremenošću komediografskih priča Marina Držića
danas prisjeća Matko Sršen, kazališni redatelj,
dramski pisac i pjesnik, profesor na studiju kazališne
režije i radiofonije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Od tada,
ta Sršenova začaranost Držićevim dramskim genijem ne
jenjava; naprotiv, raste iz dana u dan. Uoči 500. obljetnice rođenja
najvećega hrvatskoga renesansnog pisca u europskim razmjerima, koja se
navršava dogodine i zbog koje će cijela 2008. u hrvatskoj
kulturi biti posvećena Držiću, stvaralački interes M. Sršena
za njegova davnog prethodnika i najslavnijeg sugrađanina dobio je nov
poticaj.
Uobličio ga je u projektu “Biblioteka Držićijana”
koji bi u šest knjiga donio sva djela koja je Držić napisao.
U čemu je novost i originalnost te zamisli, upitat će se svatko tko zna
da su Držićeva sabrana djela objavljena dvaput (Milan
Rešetar priredio ih je 1930. g, a Frano Čale 1979), da je
zastupljen u Matičinoj biblioteci “Pet stoljeća hrvatske
književnosti”, da su mu odabrana djela (priredio Pavao
Pavličić) objavljena u ediciji “Biseri hrvatske
književnosti” Mozaika knjiga i urednice Đurđe Mačković, da je
teško pobrojiti sva kritička ili lektirna izdanja pojedinih
Držićevih komedija, pastorala, pjesama i jedine tragedije
“Hekube”... Odgovor ima Matko Sršen!
– Iako je hrvatska književna znanost – tumači nam
– istražila Držićev život i djelo, stvorivši
razvijenu znanstvenu disciplinu, držićologiju, mi danas ipak nismo u
stanju “čitati Držića”. Iako postoje kritička
izdanja, u njima ne možemo pročitati ni “Dunda
Maroja”, ni “Skupa”, ni
“Arkulina”, ni druge iz kazališnih
izvedaba, obrada i adaptacija poznate komedije ili točnije: ne možemo
ih pročitati u cjelini, otpočetka do kraja, budući da su do nas stigla
veoma okrnjena zubom vremena. Posljedice takve situacije brojne su i
vrlo teške i za suvremenu recepciju Držićeva djela i,
usuđujem se reći, za hrvatsku kulturu u cjelini – uvjeren je
Sršen.
Kombolov kraj
“Skupa”
I ilustrira to primjerom: komedija “Skup” doprla je
do nas današnjih bez – završetka. Za
kazališnu izvedbu, na Gavellin nagovor,
još 1950. Mihovil Kombol napisao je izvrsnu nadopunu
izgubljenoga kraja komedije. No ni u jedno od 30-ak tiskanih izdanja
“Skupa” ta Kombolova nadopuna nije
uvrštena. Zamislite, kaže Sršen, hrvatskoga
čitatelja, osobito srednjoškolca, ili inozemnoga kroatista
koji se čitajući “Skupa” trudi razumjeti Držićev
stari dubrovački jezik i sa znatiželjom se probija do kraja teksta, a
onda se najednom, kada dođe do sredine petoga čina, komedija prekida i
u najzanimljivijem trenutku ostaje nejasno kako se sve ono
što se dugo i zanimljivo zapetljavalo, raspleće i
završava.
“Bez nosa i bez
ruka”
Sršen predlaže da se u “Držićijani” i
“Skup” i druge nepotpune ili izgubljene komedije
tiskaju s nadopunama, odnosno potpunim rekonstrukcijama. Od 13 poznatih
Držićevih dramskih naslova, naime, osam ih se sačuvalo okrnjeno. Među
njima i najslavnija, “Dundo Maroje”, za čije je
izgubljene dijelove nadopune također napisao Kombol. Kao da se ispunilo
Držićevo strahovanje iz izdanja “Tirene” (Venecija,
1551) kad se pobojao da ne bi “s brjemenom ostala bez nosa i
bez ruka, razbijena i razdrta da joj se ne zna ni početak ni
svrha”. Neke su prošle još i gore
– izgubljene su sasvim! Da su nekoć postojale, govore samo
pisani tragovi u arhivima, knjižnicama ili u samim Držićevim sačuvanim
djelima. Jedna od njih je – “Pomet”.
– U široj javnosti – podsjeća
Sršen – slabo je poznato da najslavnija Držićeva
komedija “Dundo Maroje” nije samostalno djelo, nego
tek drugi dio komediografske duologije, u kojoj je prvim dijelom bila
komedija “Pomet”, izgubljena u 18. st. To svjedoči
sam Držić govoreći u “Prologu” o
duološkom karakteru komedije “Dundo
Maroje”: “U njoj će bit jedna stvar koja scijenim
da vam će draga bit, er će bit nova i stara; nova, er slijedi onu prvu
komediju od Pometa, kako da je ona i ova sve jedna komedija, i u tu smo
svojevolju oto mi sami upali; stara, er ćete vidjet u njoj one iste
prve prikazaoce, a to jes: Dundo Maroje, Pavo Novobrđanin, Pomet i
ostali” – navodi Sršen. Komediju od
Pometa upravo je Matko Sršen, primjenjujući tzv.
rekonstrukcijski pristup, prije nekoliko godina obnovio, tj. napisao ju
je “kao Držić”. Sršenov “Pomet
Marina Držića” u knjizi je 2000. objavila naklada
“Jesenski i Turk”, a kazališnu je
provjeru s uspjehom prošao u predstavi režisera Ivice
Kunčevića u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, koje ga je
2003. uz odličan odjek kritike i publike izvelo i na Dubrovačkim
ljetnim igrama.
Nadopunjen uz pomoć svojih novovjekih kolega po peru, veliki bi Držić
tako do modernoga čitatelja stigao u punoj količini. Isplati se
pokušati! “Držić je naša najbolja
kulturna investicija” – siguran je zaljubljenik u
njegov život i djelo Matko Sršen.
Komediji “Pjerin” čak tri dopisivača
Sršen predlaže da “Držićijana” donese “Komedije od Pometa”: njegova rekonstruiranog “Pometa” i Držićeva “Dunda Maroja” (s Kombolovim dopunama), “Skupa” (s Kombolovim dovršetkom), “Plakira”, “Pjesni”, “Venere”, “Tirenu”, “Novelu od Stanca”, “Arkulina” i “Tripče de Utolče” (objema je izgubljen prvi čin, drugoj i dio drugoga: Sršen je opet spreman “odglumiti” Držića i nadopisati izgubljene dijelove). Bio bi tu i “Pjerin” čija je sudbina još intrigantnija. Od nje se sačuvalo 10 listova u kojima je Đuro Matijašević u 18. st. ispisivao rečenice iz Držićevih komedija. Prema tom ispisu Pero Budmani 1902. rekonstruirao je sadržaj “Pjerina”, a Sršen bi je cijelu rekonstruirao. U završnoj bi knjizi bili “Hekuba”, fragmeti “Džuhe Kerpete” (jedine Držićeve komedije koju, tvrdi Sršen, nije moguće vjerodostojno rekonstruirati) i drugo.
Velikani za velikana
Prvi je rekonstrukcijski pristup Držiću primijenio Pero Budmani 1902. Slijedio je cijeli niz velikana hrvatske kulture koji su na sličan način “pomagali” velikanu naše komediografije. Nadopisivali su ga ili adaptirali Mihovil Kombol, Marko Fotez, Frano Čale... Od naših suvremenika, uz Matka Sršena, nadopunjavanjem Držića bavio se i kazališni kritičar Hrvoje Ivanković. Među najvećima kojima, reći će Sršen, “nije bilo ispod časti” nanovo napisati u Držićevu stilu neke dijelove njegovih komedija bio je Ranko Marinković. On je 1964. dopisao posljednji prizor “Dunda Maroja”.
