Kako zbog rebalansa budžeta Društvo hrvatskih književnika ove godine neće isplatiti ni lipe od predviđenih 1,8 milijuna kuna autorima za posudbe njihovih knjiga u javnim knjižnicama. Sanja Pilić, Pavao Pavličić i Miro Gavran, koji su osvojili prva tri mjesta među najposuđivanijim domaćim piscima u 2012. godini nisu nezadovoljni. Dapače. Informacija koju je Večernji list objavio 27. studenog, a tekst najavio čak i na naslovnici, nije ostala nepoznata njihovim prijateljima, ali ni običnim ljudima.
– Ne mogu reći da su mi rezultati posuđivanja u knjižnicama bili poznati i moram priznati da sam se iznenadila. Znala sam da sam čitana, ali nisam mislila da bih bila među prvo troje pisaca po posuđivanju. Znam da djeca kupuju dovoljno mojih knjiga jer nisu skupe. Znala sam i da u obračun nisu ušle školske knjižnice, pa sam se ugodno iznenadila. Tog sam dana došla u kafić i svi su mi rekli o, celebrity, prvo mjesto, a ja pojma nisam imala o čemu je riječ. A ljudi su u kafiću to jutro čitali Večernji list i onda mi pokazali slike s naslovnice, pa sam bila jako vesela. Odmah sam nazvala i urednika iz Mozaika knjiga Maljkovića i rekla mu da su baš knjige autora koje on uređuje najposuđivanije – kaže Sanja Pilić, poznata i nagrađivana autorica knjiga za djecu i mladež koja je najposuđivanija živuća domaća autorica. No, među tri najposuđivanija autora ušao je i jedan akademik, Pavao Pavličić, koji je drugi najposuđivaniji domaći autor.
– I među žitom ima kukolja – duhovit je akademik, koji je upravo ove jeseni treći rekordni put dobio nagradu Ksaver Šandor Gjalski u Zaboku, i to za roman “Muzej revolucije”, koji mu je lani objavio Zoran Maljković u Mozaiku knjiga.
Zasluga urednika
– Tu je glavna zasluga urednika, dakle ne toliko nakladničke kuće, nego baš urednika jer zna osluškivati što narod voli čitati. Maljković veli da publika koja kupuje knjige i publika koja posuđuje knjige nisu iz iste socijalne skupine. Ovo mi strahovito puno znači jer sam sebe oduvijek smatrao piscem za posudbenu biblioteku. Dragi su mi ljudi koji nemaju novca, a žele čitati knjige – poentira Pavličić. A treći najposuđivaniji domaći autor je dramatičar, prozaik i odnedavno pjesnik Miro Gavran, koji također objavljuje u Mozaiku knjiga kod Zorana Maljkovića.
– Jako sam sretan da sam na ovoj listi ovako visoko pozicioniran. Ipak ovo puno više znači nego kada je netko na listi najprodavanijih knjiga. Liste najprodavanijih knjiga mogu se i umjetno formirati uz neku reklamnu kampanju, a najčitanije ne mogu. Nas troje ima tu sreću da imamo urednika koji se brine da kao autori imamo dobro mjesto u velikoj izdavačkoj kući, što Mozaik knjiga jest. Toga dana kada je Večernjak vijest o top-listi donio na naslovnici, izašao sam na ulicu i jedan mi je čovjek s bicikla viknuo: “Bravo, ti si drugi”, ali rekao sam mu da je Pavličić drugi. Lijepo je za pisca kada vidi da je ono što je stvarao u svojoj sobi osvojilo čitatelje – poručuje Gavran.
Zanimljivost liste koju je obradila Nacionalna i sveučilišna knjižnica i uputila Ministarstvu kulture jest to da su na svim listama najposuđivanijih autora i prevoditelja žene. Tu je Sanja Pilić, pa Ivana Brlić-Mažuranić kao najposuđivaniji neživući domaći autor, Agatha Christie kao najposuđivaniji neživući strani autor, Ann Jayne Krentz kao najposuđivaniji živući strani autor i Vesna Valenčić kao najposuđivanija prevoditeljica. Jedino listu najposuđivanijih ilustratora vodi Tomislav Tomić.
– Žene najviše čitaju. Njih zanimaju tri stvari. Prvo da je žena glavni junak, drugo da se govori o obitelji i treće da knjiga obrađuje odnos pojedinca i kolektiva. Jako se čitaju i knjige o azijskoj problematici, u kojima se govori o položaju žene u društvu. Žene najviše čitaju i logično je da posežu za ženskim autorima. Spisateljice imaju i bolji sluh za ono što žene vole pročitati – uvjeren je Pavličić. Njegove riječi potvrđuje i urednik Zoran Maljković.
–Ove nam je godine najveći hit “Žena koja je legla u krevet na godinu dana” Sue Townsend, što nas je iznenadilo. Tu je riječ o ženi koja se pobunila protiv obitelji, djecu ispratila na fakultet i rekla da godinu dana neće ništa raditi. To je nepretenciozna knjiga koju smo tri puta tiskali – veli Maljković.
– Treba biti iskren i reći da je cjelokupna umjetnost feminizirana. Ako dođete u kazalište, dvije trećine publike su žene. Na koncertima među publikom zna biti i više od dvije trećine žena. Možda je i meni pomoglo to što imam romane koji se zovu “Judita”, “Klara. Možda mi glavne junakinje pomažu da me više čitaju – misli Gavran. Pavličića zanima kakva je dobna struktura čitatelja jer ima dojam da na književnim večerima nema nikog mlađeg od pedeset godina.
– Radimo ankete u Svijetu knjiga. Više od pedeset posto članova kluba su žene u dobi od 35 do 50 godina – kaže Maljković.
A utječu li na veće posuđivanje u knjižnicama i književne nagrade?
– Nagrade se više osjete na prodaji. No, jedna mi je knjižničarka nedavno rekla da su za knjigu koja je dobila Gjalskog sada liste čekanja, a prije nisu bile. Nagrada skrene pozornost na knjigu – veli Pavličić.
Knjižničari – najbolji čitatelji
– Nama su najbolji čitatelji u Hrvatskoj bibliotekari. Imamo sreću da su dobro obrazovani i stručno potkovani. Mnogi se čitatelji prije posudbe posavjetuju s bibliotekarima. Nas troje dobro kotiramo kod njih i moramo im biti zahvalni što su dobri posrednici. U posljednje su vrijeme jake reklamne kampanje o djelima nekih pisaca i od te zaglušujuće buke vi se ne možete orijentirati što je to dobra knjiga. Jedini tko tu može biti orijentir su knjižničari – ističe Gavran.
– Nagrade pomažu, ali ne tako kao što izgleda. Moja knjiga “Jesam li se zaljubila” nije nagrađena, čak nije ni u lektiri, a sada joj izlazi osmo izdanje. Sami čitatelji ili njihovi roditelji preporučuju moje knjige jedni drugima. Laskaju mi majke koje su sretne što njihovo dijete uopće hoće čitati, a mislim da, čitajući moje knjige, bezbolno ulaze u strukturu čitatelja. Važno je i da, kada neki pisac počinje pisati, pred očima ima svoju publiku i da piše kontinuirano. Kontinuitet objavljivanja je vrlo važan za pisca. Kada sam bila mlađa i kada je Kundera objavio prvu knjigu, htjela sam pročitati sve njegove knjige. Ako se i našim mladim čitateljima svidi jedna knjiga, rado bi pročitali i drugu, treću, četvrtu. A ako tih knjiga nema, onda se tu ništa ne može desiti. Čitatelji vole čitati svog pisca, prepoznavati ga i ostati mu vjerni. Tako sam i ja nekada čitala Kästnera pročitavši sve od njega – ističe Sanja Pilić.
Maljković veli da se u Mozaiku knjiga trude da ne rade instant-hitove, pa stalno ponavljaju naslove ovih autora. Tako će uskoro Pavličiću opet objaviti “Večernji akt“. A što ovi pisci znaju o pravu javne posudbe, zbog kojeg je NSK radio listu najposuđivanijih knjiga?
– Pravo javne posudbe preslikano je iz bogatih zemalja. Prije dvadeset godina slušao sam kako pisac iz Skandinavije ima neku pinkicu od posuđivanja knjiga. Ali kada malo bolje pogledaš, odakle se taj novac može uzeti? Samo od države, jer biblioteke ne mogu povećati upisninu. A ako je država siromašna, onda tog novca nema – točno analizira Pavličić sudbinu naših pisaca.
Prema Pravilniku koji je donijelo Društvo hrvatskih književnika, maksimalni iznos koji se autoru može isplatiti je 40.000 kuna. A to je lijep iznos.
– Naravno da jest. Pisci koji su manje posuđivaniji od nas računali su na novac od posudbe jer se zna kakvi su naši honorari – kaže Sanja Pilić.
– Isplata tih naknada sprema se sedam-osam godina i mislim da je neozbiljno i da nije lijepo da nam je taj novac uskraćen i to u vremenu kada jedna županica za audi potroši 500.000 kuna – iskren je Miro Gavran. A znaju li naši pisci koja im je knjiga najprodavanija i vjeruju li nakladniku u obračune prodaje njihovih knjiga?
– Meni su deset izdanja imale knjige “Kako je tata upoznao mamu”, “Svašta u mojoj glavi”, a devet izdanja “Klara” i “Judita”. “Zaboravljeni sin” je imao sedam, “Krstitelj” šest izdanja – priča Gavran.
– Mozaik knjiga ne laže o podacima. Nakon što prodaju nakladu, zovu te za sklapanje novog ugovora i plate ti unaprijed. Važna je i prijateljska komunikacija s izdavačem i urednikom – ističe Sanja Pilić.
– Ja sam preteča ove statistike. Kada idem u neku javnu ili školsku knjižnicu, skinem svoju knjigu s police i gledam koliko ima štambilja. Gledam kada je zadnji put bila vani. Po tome se snalazim – priznaje Pavličić.
Skepsa prema e-knjizi
A Gavran u pohvalu nakladniku veli da mu je Mozaik knjiga objavio prvu knjigu pjesama, i to u nakladi od 1500 primjeraka.
– To će reći da je moj urednik povjerovao da će čak i moje pjesme htjeti pročitati čitatelji koji me prate. To je hrabro jer danas čak i romani izlaze u nakladi od petsto do tisuću primjeraka, a zbirke poezije izlaze u 200, 300 primjeraka. Meni to povjerenje puno znači – veli Gavran, na što Maljković ističe da će ta zbirka sigurno doživjeti i drugo izdanje jer su i zbirke poezije Sanje Pilić izlazile u dva izdanja.
– Moram reći i da su Mozaikove knjige vrlo lijepo dizajnirane, konkretno one za djecu, što je jako bitno. Knjiga se djeci mora svidjeti na prvu loptu i ne smije biti preskupa, što Mozaikove knjige nisu. Naslovnica mora korespondirati s tekstom – misli Sanja Pilić.
A prepoznaje li društvo da su ovi autori najposuđivaniji. Šalju li ih na strane sajmove, promoviraju li ih po svijetu?
– Nekada da, nekada ne. Ono što je najvažnije jest da mi, gdje kod da dođemo u Hrvatskoj, imamo svoju publiku. Ja sam nekada znao ići čak i sam na strane sajmove, ali sam posljednjih godina odustao jer me to zamara. Pisac se mora ponekad pojaviti na tim skupovima, ali pokazalo se da su ti strani sajmovi možda važniji za domaću promidžbu nego za prodor u svijetu. Bio sam nedavno u Belišću i znam kakav tretman tamo imamo i Sanja i Pavao i ja. Predivno je da pisac, kao god pošao, bio to otok, Slavonija ili Istra, ima svoje čitatelje. Pisac bez publike mora se osjećati depresivno – veli Gavran, koji je s Brodom knjižarom bio čak i na Lastovu, na što je Pavličić dometnuo da njega nikada nisu zvali ni u Gospić ni u Otočac. A u kojoj knjižnici oni najradije posuđuju knjige?
– Meni je najdraži Bogdan Ogrizović. Kada su mi unuci bili mali, bili su tamo kuhani i pečeni na dječjem odjelu. Ogrizović je kulturni punkt. Jako je zgodno da centar grada ima takav punkt. Možda bi ih trebalo biti više – veli Sanja Pilić.
– Moja je knjižnica na Krvavom mostu. Kada je vidjela da tamo češće dolazim, ravnateljica Mirjana Matić proglasila me prijateljem knjižnice pa im sada nosim svoja strana izdanja. Upravo mi je “Kafkin prijatelj” izašao na češkom i nizozemskom, pa sam im to odnio. Bitno je da se mi pisci vežemo za neke biblioteke – misli Gavran. Pavličić je vjeran Knjižnici Vladimira Nazora.
– Volim knjižnice u kojima se može ući među police. Ogrizović je u tome bio prvi u Hrvatskoj šezdesetih godina – veli Pavličić.
A kakav stav imaju prema e-knjizi, pogotovo sada kada se pojavila i prva domaća e-knjižnica.
– Skeptičan sam prema tim knjigama. Znam da većina naših čitatelja voli knjigu učvrsto. Preko Amazona sam pustio desetak svojih naslova na engleskom jer, kada me netko igra u Americi, Rusiji i Indiji, voli pročitati i moje prozne tekstove. Mislim da će ljudi poput mene i iz moje generacije ostati vjerni tiskanoj knjizi. Znam jedino koji put pročitati dramu u e-obliku – veli Gavran.
– Ne znam koliko preko dječje e-knjige možeš steći naviku čitanja. Mislim da će i djeca kao i mi shvatiti da ih gledanje u ekran zamara – tvrdi Sanja Pilić.
Odličan članak, čestitke novinaru i našim najčitanijim piscima, baš su mi uljepšali jutro. Mnogo uspjeha u budućem radu svima!