Edo Popović, ponajbolji prozni autor kvorumaškog naraštaja iz 80-ih,
zatim aktivni sudionik fakovskog estradno-književno-medijskog tsunamija
zarolanog 90-ih, najambicioznije svoje djelo objavio je sad, u
poslijefakovskoj fazi, kad na hrvatsku scenu stupa skupina još mlađih
autora stasalih uz internetske chatove i blogove.
Popović spaja književne generacije vještije od ijednoga svog kolege,
osobito zna li se da taj autorski svjež 50-godišnjak baštini mnogo i od
poetike svojih prethodnika, sljedbenika egzistencijalističkog modela
zaodjenutog u široku čitateljstvu pristupačnu "prozu u trapericama"
(Šoljana, Majetića).
Sve se rečeno sjajno ogleda u romanu "Oči" (OceanMore, ur. G.
Farkaš-Sfeci), najzrelijem izdanku Popovićeva opusa snažno usidrenog u
urbanu sredinu, ponajprije onu kvartovsku, periferijsku, kojom tumaraju
individualci "neuklopljeni u šprance".
Takav jedan lik muškarca u kriznim 50-ima, sin emocionalno uskraćenih
roditelja, odrastao u zagrebačkoj Dubravi, otac civilizirano raspale
obitelji, fotograf s ratnim iskustvom i propalom karijerom sudionika u
razmahu "medijskog fašizma", junak je i pripovjedač u romanu: formalno,
on svoje "stare kofere pune sjećanja" rastvara na psihijatrijskom
kauču.
Narator priča "napreskokce, vijugajući", ali autor kompoziciju romana
čvrsto drži u rukama (fragmentarnost iz prethodnih djela Popović je
uspješno "preveo" u nužnu koherentnost), pa se, unatoč skokovitu
kretanju kroz tranzicijsku sadašnjost i socijalističku prošlost
slikovitih likova s gradskog asfalta, čitateljeva pažnja održava budnom
od korica do korica.
Pogotovu stoga što su u "Očima" i sve Popovićeve stilske vrline:
dinamična, životno uvjerljiva (kolokvijalnošću obojena) rečenica, te
osebujno majstorstvo u gradnji nepatetične, nesentimentalne, a opet
tihom melankolijom i pritajenom emotivnošću prožete atmosfere.
KRITIKA