Alisa Kovalenko na ZagrebDoxu

Nakon što jednom iskusite rat, normalan život kao da izgubi okus

Foto: Neva Zganec/PIXSELL
30.03.2023.
u 09:49

Ukrajinska filmašica koja je kameru zamijenila puškom te četiri mjeseca provela na fronti, govori o iskustvima iz vojske, PTSP-u s kojim se bori te vjeri u moć umjetnosti

Jedna od najzanimljivijih gošći ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa bila je Alisa Kovalenko, ukrajinska redateljica koja je u utorak održala masterclass “Rubovi rata”. Kovalenko je redateljsku karijeru počela filmom “Alisa u ratnoj zoni” snimljenim 2014. tijekom Majdanske revolucije i početka rata u Donbasu, a koji smo imali priliku na ZagrebDoxu pogledati 2016. godine. Tada još studentica, željela je samo dokumentirati te povijesne događaje u čijem se vrtlogu našla, ni ne sanjajući da će te snimke jednog dana postati jedan od najpoznatijih svjetskih ratnih dokumentarnih filmova. Devet godina poslije gotovo cijeli njezin opus okrutnom je igrom slučaja posvećen upravo ratu – filmom “We Will Not Fade Away” prati skupinu ukrajinskih tinejdžera koji su pola života proveli u ratnom stanju, a u filmu “Frontline” i vlastiti put na prvoj crti bojišnice na početku ruske invazije.

– Kako snimiti rat, teško je pitanje. Rat je sam po sebi prepun drame i tragedije. Snimate li samo ono što se događa oko vas, samo brutalnost rata, dobit ćete televizijsku reportažu, a njih pogledate i zaboravite. Kako biste snimili film o ratu, morate gledati dublje i dalje, pronaći neki ugao, perspektivu, dramaturgiju, emociju. Baš sam nedavno imala raspravu s redateljem Sergejem Loznicom. On je tvrdio da redatelj mora imati određenu distancu od onog što snima, da ne smije u to biti emotivno upleten. Ali ja ne mislim tako. Dokumentarni film nije samo puko nabrajanje činjenica ni hladna matematička logika. U filmu su najvažnije upravo emocije, u tome je njegova moć. Vijesti zaboravite, a umjetnost ostaje s vama – kazala je Alisa Kovalenko.

Rođena i odrasla u Zaporižji, siromašnom industrijskom gradu u kojem je, tako joj se činilo, svaki stanovnik bio zaposlen u metalurškoj industriji – time su se bavili njeni roditelji, a prije njih i njihovi roditelji. Odmalena sanjala je kako će pobjeći iz tog sivila i proputovati svijet. Želja joj se ostvarila tek kada se počela baviti filmom, odnosno ratom. Snimati “Alisu u ratnoj zoni” počela je kao studentski projekt, s kolegicom Lubovom Durakovom. Snimala je agresivne proruske prosvjede na kojima su se palile ukrajinske zastave i početak borbi, a Lubova ju je potaknula da u svom tom kaosu snima i sebe – svoj osobni dnevnik putovanja koje ju je vodio u redove ukrajinskih vojnika, ali i doveo u rusko zarobljeništvo. Upravo zbog toga njene su snimke, poput onih u zračnoj luci u Donecku, puno više od reportaže o strahotama rata. U nama bude neobjašnjivi osjećaj povezanosti s tim golobradim mladićima koji se smijući čitaju upute za upotrebu minobacača, koji do tada u životu nisu vidjeli, a trenutak poslije viču: “Pokrivajte Alisu”, probijajući se kroz kišu projektila.

– To je bio trenutak u kojem sam izgubila strah. I to je, rekla bih, najveća opasnost rata jer izgubite dodir sa stvarnošću. Dovodila sam se u iznimno opasne situacije jer jednostavno više nisam osjećala strah. Ali on vam se naposljetku ipak prikrade. U početku nisam ni znala da imam PTSP, mislila sam da se dobro držim. Onda sam počela imati noćne more, koje imam i dan-danas. Uglavnom se tiču zarobljeništva jer sam već jednom, 2014., bila uhićena od ruske vojske iako me ruski oficir koji me ispitivao uvjeravao da je on “tu na odmoru” te da ruske snage nisu u Ukrajini! Možda ste gledali neke, uglavnom američke filmove, o vojnicima koji se nakon povratka kući ne mogu prilagoditi. To je sasvim točno. Nakon što iskusite rat, normalan život kao da izgubi okus. Kada provodite dan za danom u stanju visokog stresa i pojačanih emocija, to vas promijeni – govori redateljica koja je nakon početka ruske invazije 2022. godine izgubila vjeru u svoj životni poziv. Borba na toj, kako je zove, kulturnoj fronti i snimanje filmova odjednom su joj se učinili besmislenima i odlučila se pridružiti jednoj od ukrajinskih dobrovoljnih postrojbi. Kada je počeo rat, Kovalenko je bila usred snimanja filma “We Will Not Fade Away” o pet tinejdžera iz okolice Luhanska. Trebao je to biti film pun nade i humora, živopisnih likova koji se, iako im je većinu djetinjstva i odrastanja obilježio rat, i dalje uspijevaju zabavljati, imati snove i prve ljubavi. Sve je trebalo kulminirati velikim i fantastičnim putovanjem na Himalaju, svojevrsnim terapeutskim projektom koji je osmislio ukrajinski avanturist Valentin Šerbahov. Međutim, rat im je srušio sve planove.

– Točno se sjećam gdje sam bila kada je počela invazija. Putovala sam vlakom u Donbas kako bih snimila još scena sa svojim likovima. Bio je to noćni vlak i probudila sam se u rano jutro kada me nazvala majka i javila mi što se događa. Nakon toga misija mi je postala pomoći im, pokušati ih evakuirati na sigurno. Ali gotovo svi su odbili. Bili su se jednostavno naviknuli na takvo stanje stvari, na rat. Nakon toga osjećala sam se beskorisno kao redateljica. Umjetnost i film zahtijevaju od vas da razmišljate dugoročno, a to u tom trenutku nisam mogla. Zato sam otišla na frontu. Borila sam se četiri mjeseca, najprije u Kijevu, a zatim i u Harkivu. Priključila sam se jedinici koju je okupio jedan od zapovjednika koje sam upoznala još na snimanju “Alise u ratnoj zoni”, s kojim sam se sprijateljila i kojem sam vjerovala. No jednog dana napadnuta je naša vojna baza. Sasvim slučajno nisam bila tamo i sasvim slučajno nisam poginula. Kad smo se vratili, u ruševinama sam vidjela glavu svoga mrtvog prijatelja. To me slomilo. Još jučer sam s njim pila kavu, šalila se i razgovarala o politici, a danas je bio mrtav. Nisam bila spremna na to. Ubrzo nakon toga morala sam odlučiti hoću li se pridružiti regularnoj ukrajinskoj vojsci, a to je od mene zahtijevalo da potpišem ugovor da ću se ostati boriti do kraja rata. Dugo sam o tome razmišljala i razgovarala sa svojim partnerom, koji mi je rekao: “Alisa, možda je sada vrijeme da se nastaviš boriti na drukčiji način.” Tako sam se odlučila povući i završiti film koji sam započela jer sam osjećala odgovornost prema filmu i prema likovima s kojima sam se povezala – kazala je Kovalenko, koja je svoje vrijeme u vojsci također dokumentirala, snimajući mukotrpne trenutke u rovovima, ali i nešto poput videodnevnika za svoga, tada petogodišnjeg, sina.

”U filmu su najvažnije emocije, u tome je njegova moć. Vijesti zaboravite, a umjetnost ostaje s vama”
Foto: ZagrebDox

”We Will Not Fade Away” premijerno je prikazan ove veljače na Berlinaleu, a njene snimke iz borbe, u moćnom kontrastu s poetičnim i intimnim porukama koje je pisala svome sinu, postat će dio filma “Frontline” koji je trenutno u nastanku.

– Sada živimo u naselju u Kijevu jer smo nekako procijenili da je tamo sigurno. Ali opet, nedavno je kilometar od naše kuće pala bomba. I tako moraš živjeti, misleći svaki dan hoće li ovo biti dan kada ću umrijeti, kada će umrijeti moj sin. Nije mi više važno ide li moj sin u dobar vrtić, samo ima li taj vrtić dobro sklonište. Kada si u ratu, teško je imati snove i stvarati planove, ali u budućnosti, kada rat završi, htjela bih se i dalje baviti tom temom, možda pratiti i suđenja. Svakako, trebat će nam puno vremena da zaliječimo rane i oporavimo se – zaključila je Alisa Kovalenko.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije