Poznata književnica Julijana Matanović već dvije godine u umjetničkoj organizaciji Lađa od vode objavljuje svoje i knjige svog supruga, akademika Pavla Pavličića.
Nakon sveučilišne i književničke karijere, dvije ste godine i nakladnica. Vjerojatno vam zavide drugi nakladnici jer objavljujete knjige našeg najposuđivanijeg pisca?
Nadam se da s mojom književničkom karijerom neće biti kao i sa sveučilišnom, da neće preko noći biti prekinuta i da ispred nje još ipak ne dolazi „nakon“. Ni sveučilišnu još nisam preboljela. A umjetničku organizaciju sam i pokrenula da bih kroz nju, idem biti iskrena, „liječila rane“ nastale nakon nelijepog igrokaza u mojoj akademskoj zajednici, igrokaza čiji je režiser pred premijeru promijenio glumicu i mene ostavio bez angažmana.
Nitko od nakladnika nema razloga zavidjeti mi. Najmanje iz dva razloga. Prvo, jer Lađa i nije službeno nakladnik. Drugo, rijetki bi u mojim godinama pristali na ulogu lađara koji odlučuje i na koji će put ići, koga ukrcati, kako isploviti, kako ploviti, kako uploviti i kako robu prodati. Vidi se da sam oduvijek voljela Curtiusovu teoriju brodarstva. Moram još dodati da nismo „preseljavali“ Pavlove naslove iz drugih nakladničkih kuća (ponajviše ih je u Mozaiku-knjiga), tako da su najbolje prodavane (pa i posuđivane) knjige i dalje ostale u ugovornoj obavezi prema drugima. Voljela bih kada bi neki od naslova iz naše Umjetničke organizacije dosegao čitanost Dobrog duha Zagreba, Koraljnih vrata, Trojice u Trnju, krimića s istražiteljem Ivom Remetinom …
Uređivali ste niz biblioteka, pa i onu koju je ustanovio Crnković. Ali, Lađa od vode je vaš privatni biznis. Da li je tu i odgovornost veća?
Da, bila sam urednica i u biblioteci Quorum, glavna urednica u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, a nakon Zlatka Crnkovića uređivala sam biblioteku hit. Tamo sam odgovarala za izbor i kakvoću teksta; pazila na lekturu, korekturu, kontaktirala s tehničkim urednikom. Nisu izostala ni pitanja vezana uz promociju i prodaju. Sada je moja ruka prisutna na svakoj karici u tom lancu; od odluke o rukopisu do promocije knjige i mjesta te knjige na policama knjižnica i knjižara. Sve radim sama. Daleko je više fizičkog umora nego što bi bilo odgovornosti. Strahujem samo u trenutku kad mi jave da je knjiga otiskana i da je možemo preuzeti. Ruke mi nisu baš mirne dok kidam pakpapir i uzimam prvi primjerak kako bih provjerila je li sve u redu. O kvaliteti teksta ne moram brinuti, a u objavljivanje novog naslova ne ulazim dok „ne pokrijem“ troškove prethodnog. Lijevu stranu brojevnog pravca umirovljenici si ne mogu priuštiti.
Hoćete li s vremenom širiti krug autora?
Pavao je do sada objavio 109 knjiga. Neke naslove objavljene prije tri, četiri desetljeća čitatelji ponovno traže. Veliki nakladnici neće se odlučiti ponavljati stare naslove dok im je u programu novi rukopis tog istog autora. Neki su rukopisi i u ladici. Kako sada stvari stoje, nećemo širiti krug. Nekako sam uvjerena da bih i ja još mogla nešto napisati, a moje zdravstveno stanje, a i godine, ne dopuštaju mi da ulazim u pravi nakladnički posao. Ipak, kada pročitam dobre tekstove mladih ljudi, primjerice priče Ive Mirčić, pomislila sam da bismo trebali otvoriti biblioteku za prve knjige, No, meni je teško nekome reći i da mu pjesme ne mogu biti objavljene u „Republici“, a kako bih mogla reći da mu knjiga ne zadovoljava moj urednički ukus. Svjesna sam da model objavljivanja samo vlastitih izdanja nije popularan te da u slučaju Pavla i mene izaziva dodatno čuđenje. Koliko sam puta čula da je netko rekao: „Meni nije jasno što će to Julijani, kad njih dvoje mogu objaviti gdje hoće“. Istina je da nemamo problema s plasiranjem svojih rukopisa, ali nije baš točno da bi Pavla ili mene objavio baš svaki nakladnik. Neki pak misle da se iza toga krije neka priča koju će oni odgonetnuti. Samo im Pavao treba posuditi Ivu Remetina ili još bolje zavodnika Šoštara. Sve me to podsjeća na pitanje koje me prije četiri godine dočekalo u Osijeku: „Da mi je znati zašto se ona vratila.“ Ne, ne stoji ništa iza toga. Stoji moja potreba da nešto lijepo radim, da je to vezano uz književnost, da mogu objaviti i knjigu svojih eseja i da oni mogu biti napisani u prvom licu jednine bez fusnota i da se nikome ne moram pravdati što se eseji ne prodaju baš najluđe. I što mogu nakon susreta u nekoj školi Istočne Slavonije darovati toj bistroj djeci knjige; pet, deset, dvadeset, što mogu pokrenuti humanitarne akcije. Osjetim veliku radost, a i to nije nevažno.
.Kupuju li knjižnice vaša izdanja?
Kad su me to isto, ali u vremenu budućem, pitali prije nego što sam objavila prvu knjigu, samouvjereno sam odgovarala da se oko toga ne brinem. Vjerovala sam da će knjige Lađe kupiti sigurno one knjižnice u koje sam odlazila kao pisac i književni kritičar. A njih je stvarno puno. Nisam se štedjela. Uostalom, ja si, kad me netko upita jesam li bila u mjestu tom i tom, prvo u pamćenje dozovem sliku knjižnice. Tu sam se ipak malkoc prevarila. Knjižnice imaju malo novaca, odjelima nabave svakodnevno stižu brojne ponude. pa se na mailove rijetko i odgovara, odjeli prodaja pravih nakladnika zovu i zovu, knjižnice čekaju rezultate otkupa Ministarstva… Ja pošaljem mail, a onda samu sebe nakon nekoliko dana, tjeram na poziv, i tresem se kao da idem na obranu doktorata. „Oprostite, jeste li primili ponudu… A to ste vi…“ Naivno, djetinjasto, ali je tako. Neke su mi knjižnice sklone, i čim pomislim kako mi s prodajom ne ide, nazovem njih i vratim samopouzdanje sebi i pojačam jedra.
Lani smo imali Godinu čitanja. Što ste kao autorica i nakladnica imali od tog projekta?
Ne puno. Na online susrete nisam pristajala. Plašim se da bismo se na to mogli lako naučiti i nastaviti s tom praksom kad za nju i ne bude potrebe. A kao nakladnica, ne znam. Lađa od vode je dijete potresa i pandemije, ožujak 2020. Tako da nemam iskustvo „normalnog normalnog“ nakladničkog vremena.
