Od osnutka 1949. do danas, repertoar Ansambla Lado temelji se na vrhunskim koreografskim i glazbenim djelima kojima se na visokoj estetskoj, umjetničkoj, izvedbenoj i profesionalnoj razini interpretira plesna, glazbena i odjevna baština hrvatskoga sela. "Drmeš, kolo, polka, zurka" naziv je svečanoga godišnjeg koncerta kojim će Lado s dva koncerta, jednim večeras 10. studenog, a drugim sutradan u subotu, u HNK Zagreb proslaviti svoj 74. rođendan.
Tim povodom razgovaramo s prvacima Lada, Dijanom Banek i Dubravkom Radićem koji su svoj cijeli radni vijek proveli u tom ansamblu.
Kako i kada je počela vaša priča s Ladom?
Dijana Banek: Osamdesetih godina prošlog stoljeća folklor je bio izrazito popularan, rekla bih da je bio i jedan od načina dobre zabave i druženja. Već s 14 godina plesala sam u KUD-u "Vilim Galjer", gdje je voditelj bio gospodin Ivica Dabac, koji je nekolicinu nas motivirao da se upišemo u tada novoformirani Odjel za narodne plesove Škole za klasični balet u Zagrebu. Naše ispite pratilo je tadašnje vodstvo Ansambla Lado i tako sam se, četiri godine poslije, našla audiciji.
Dubravko Radić: Živio sam tada u novozagrebačkom naselju Trnsko i provodio slobodno vrijeme kao većina četrnaestogodišnjaka vozeći bicikl, igrajući nogomet, kupajući se na Savi, znatiželjno sam istraživao tadašnje građevinske terene novih stambenih blokova, trčao u Sportskom klubu Mladost... Godine 1975. tadašnja članica Ansambla Lado, plesna pedagoginja Ana Glojnarić, osnovala je u Trnskom KUD "Krešo Rakić" te je diskretno ali vješto u nama, "kvartovskim haharima" probudila interes za umjetničko okruženje. Otkrili smo svu ljepotu tradicijskog stvaralaštva i ostali u folkloru do danas, do pune mirovine. Nisam mogao ni sanjati da će, od osvješćivanja koja mi je lijeva, a koja desna noga, folklor postati moj život. Moja profesionalna karijera u Ansamblu Lado počinje 1983. godine. Od 2004. do 2016. godine, uz aktivni ples, obnašam funkciju plesnog voditelja pod umjetničkim ravnanjem Ivana Ivančana ml. Do današnjeg dana ostvario sam puni radni staž od 40 godina i 9 mjeseci.
Svi plesači moraju ujedno biti i pjevači. Kako njegujete glas?
Dijana Banek: Jedan od glavnih recepata održavanja moga glasa u formi bila je šutnja. Na žalost, ne mogu dugo šutjeti pa koristim i sva raspoloživa prirodna sredstva, kao i ona iz apoteke.
Dubravko Radić: Mi članovi Lada smo profesionalci, osobe koje koriste glas kao osnovno sredstvo svoje profesionalne aktivnosti. Stoga je vrlo važno o njemu se brinuti, kako kažemo, "održavati vokalnu higijenu". Ona se odnosi na pravilan izbor osobnog životnog stila koji podrazumijeva izbjegavanje svega što može narušiti zdravlje glasnica. Važna je redovita hidratacija glasnica, dovoljno sna i kontrola glasa pravilnom primjenom tehnika pjevanja.
Koja hrvatska regija ima najzahtjevniju glazbu i ples?
Dijana Banek: To bi bila Istra. Glazba iz Istre i Hrvatskog primorja publici često zvuči kompleksno, poglavito zbog arhaične ljestvice i načina na koji se spajaju tonovi.
Dubravko Radić: Meni je svaka hrvatska zona plesno i pjevno izazovna jer nosi u sebi specifičnosti usklađivanja karakterističnih pokreta, instrumenata, ritmova, vokala. Od dinarske zone, koju prati zvuk stopala uz diple, gusle, gange, rere, ojkalice, rozgalice, preko panonske zone, u kojoj se javlja tamburaški orkestar, cimbal, violine, gajde, svatovac, drumarac, bećarac, do jadranske zone sa sopilama, mihom, pjevanjem uskih glazbenih intervala, istarske ljestvice, klapskog pjevanja, ali i alpske zone s harmonikom, dijatonikom, samicom.
A čija je nošnja najkompliciranija za odijevanje i nošenje?
Dijana Banek: Tu se ističu susačka i vrlička narodna nošnja. Susačka nošnja posebna je i složena i po broju dijelova koje oblačimo i težini njezinih podsuknji. Svaka nošnja odražava karakter i način života u pojedinoj regiji. Vrlička nošnja, s druge strane, ima jednostavne dijelove, ali je jako teška. Takav je i sam ples koji prati.
Dubravko Radić: Muškim plesačima je znatno jednostavnije odjenuti bilo koju, pa i najzahtjevniju nošnju, za razliku od djevojaka i žena koje, osim kompleksnog ruha od mnogo dijelova, imaju i zahtjevna oglavlja. Ističem nošnju iz Vrlike, Jamnice Pisarovinske, Bizovca, nošnje otoka Suska, Draganića, Rečice...
Koliko je potrebno da bi se usavršila jedna koreografija? Drugim riječima, kako izgleda radni dan člana Lada?
Dijana Banek: Kako bi se usavršila jedna koreografija, potrebno je puno rada i truda. Sve kreće iz "kreativnog kaosa", da bi uz puno muke, truda i znoja nastala umjetnički zaokružena točka. Zanimljivo je, iskustveno govoreći, to da kada se ista koreografija obnavlja i ponavlja u aktualnom plesnom koncertu, sve što smo radili i naučili prije kao da opet proživljavamo ispočetka. Takav je i svaki radni dan u Ladu. Zagrijavanje, rad na svladavanju plesnih elemenata, sastavljanje svega u cjelinu te usklađivanje, za koje se čini da s nama umjetnicima traje unedogled.
Dubravko Radić: Radni dan započinjemo kondicijskim treningom od 45 minuta. Slijede vokalne vježbe od pola sata pa plesna proba koja počinje uvježbavanjem i dotjerivanjem plesnih koraka, dijelova koreografije ili cjelovitog programa koji je na repertoaru. Samo postavljanje koreografije traje relativno kratko, otprilike jedan radni tjedan, uz napomenu da se ne radi samo na njoj, već uz ostali program. Potom slijedi uvježbavanje u okviru dnevnih proba i priprema za koncerte.
S kojeg putovanja nosite neki poseban doživljaj?
Dijana Banek: U mojih 36 godina karijere nastupali smo pred sultanom u Omanu, a tijekom božićne turneje po Dalmaciji u hotelu smo sami za sebe pripremili božićnu predstavu. Tijekom izvođenja korizmenih koncerata u Mariji Bistrici zaboravila sam košulju od nošnje, koja je bila specifičnog kroja, boje i izrade. U panici sam tražila sličnu košulju kako bi uspješno odradila nastup te sam je našla, kupila i šokirala tadašnju novu voditeljicu fundusa narodnih nošnji molbom da mi to brzo prekroji za nastup. Nitko od publike to na kraju nije skužio. Nastupali smo na svim kontinentima, posebno mi je bilo u Indiji, gdje smo doživjeli i jak potres, gubljenje u mraku u Fukushimi. Svaka je turneja priča za sebe.
Dubravko Radić: Nama su uvijek bila otvarana vrata više, organizirani posjeti najposebnijim mjestima poput raznih riznica muzeja koji su zatvoreni za običan puk. Susretali smo se sa znamenitim ljudima svjetskog značaja, kraljevima, carevima, znanstvenicima, papom.
Jeste li ikada zažalili što se niste bavili nečim drugim?
Dijana Banek: Kada se osvrnem na vlastitu karijeru, tu bih upotrijebila onu staru: da se još jednom rodim, sve bih opet ponovila. Ovakav život je veliki dar, na kojemu sam neizmjerno zahvalna.
Dubravko Radić: Premda sam završio formalno obrazovanje i stekao zvanje inženjera elektrotehnike, nikada nisam požalio što sam se bavio poslom plesača pjevača. Vrlo rano shvatio sam kako je folklor moj životni put i da imam pedagoškog dara te s velikom radošću i ljubavlju prenosim svoja znanja i iskustva mladima.
Ima li folklorna umjetnost budućnost? Kako mladi reagiraju na folklor, dopire li on do njih?
Dijana Banek: Bilo je trenutaka kada sam mislila da će se ta priča s folklorom ugasiti jer svako vrijeme nosi svoje promjene. Sada, iz ove perspektive, smatram da folklor, pogotovo profesionalni, ima budućnost. Dolaze mladi ljudi u čijim očima vidim onu istu ljubav, divljenje i žar koje je imala i moja generacija.
Dubravko Radić: Dosta je kulturno-umjetničkih društava proslavilo čak i stotu obljetnicu djelovanja te se nameće zaključak da folklorna umjetnost ima svijetlu budućnost, kako u domovini tako i među našim iseljenicima u svijetu. Oni s posebnom posvećenosti i ljubavlju njeguju i čuvaju svoj kulturni i povijesni identitet. Danas, u doba globalizacije, u kojemu je na djelu snažno miješanje različitih kultura, svjetonazora i religija, čovjek treba postati građaninom svijeta, ali pritom sačuvati svoj nacionalni identitet, svoju kulturnu, društvenu, moralnu i duhovnu baštinu.
