Ovogodišnji Goran za mlade pjesnike, nagrada koja se dodjeljuje za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis autorima mlađima od trideset godina, otišla je u ruke 28-godišnjem Tomislavu Augustinčiću. Diplomirani antropolog, etnolog i kulturni antropolog, na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu prije tri godine diplomirao ni više ni manje nego s integriranim radom o Goranovu proljeću.
– Bavio sam se temama društvenog sjećanja i načinima na koje festival stvara mjesta, specifične atmosfere i značenja kod posjetitelja, koji su vrlo karakteristični i fascinantni s obzirom na to da je riječ o festivalu koji putuje po više lokacija – objašnjava Augustinčić, čiji je rukopis “Ipak, zora”, nagrađen ove godine, već tri puta pohvaljen na Goranovu proljeću. Uskoro počinje raditi u rodnom Karlovcu, u KA-MATRIX – Udruzi za društveni razvoj, a uz poeziju, piše i književnu kritiku za više portala. Ipak, ne želi biti karijerni pisac, točnije “živjeti od pisanja” – bar ne u onom strogom, uskom tumačenju.
– S jedne strane, većina književnika i ne živi samo od honorara i tantijema. S druge strane, ako nemaju stalni radni odnos, često su prekarni radnici u kulturi koji zarađuju od vođenja radionica, tečajeva, rada u časopisima ili na festivalima, od poticaja Ministarstva i života u rezidencijama. Ja bih htio imati redovan radni odnos u struci ili kulturi, uz koji bih imao vremena i prostora pisati – kaže nam.
A uz strukturne ekonomske probleme kulturnog i književnog polja, neafirmirani mladi pisci imaju i druge probleme koji ponajprije ovise o festivalskim natječajima poput Goranova proljeća.
– Književno polje nije ohrabrujuće za neafirmirane autore, a istovremeno je jako puno aktera koji se međusobno natječu te isključuju. U Hrvatskoj je nevelik broj izdavača koji objavljuju poeziju. Nakon prvih pohvala na natječajima, moje je iskustvo bilo susretanje s obavijestima na stranicama nakladnika da ne primaju nove rukopise, a ponekad uopće nisu ni imali kontakt za podnošenje rukopisa. Često se govori i da debitanti teže dobivaju potporu Ministarstva kulture ili da je potrebno imati odgovarajuće veze. Koliko god da mi je drago što sam dobio nagradu, svjestan sam da su uz moj nagrađeni rukopis mnogi nenagrađeni i neće imati iskustvo uredničkog rada niti će biti objavljeni – ističe Augustinčić.
Usto, dodaje, stvari dodatno otežava što zapravo i nema mogućnosti objavljivanja u drugim formatima – ili zbirka ili ništa. U susjednoj Srbiji tako je neko vrijeme postojao projekt Knjižuljak koji je objavljivao manje formate knjiga, u mnogim zemljama u inozemstvu postoji sličan format nazvan chapbook, a sve je veća popularnost spoken word i slam poezije koja kod nas još nije uzela maha. Internet je tu svakako otvorio mogućnosti koje još moramo istražiti, ali ni to nije rješenje, smatra Augustinčić, već odgovor na ostatak književnog polja, koji postojeće probleme samo privremeno krpa.
– Zanimljivo je primijetiti da je Goranovo proljeće tijekom Jugoslavije bilo aktivno i u toku sa svim trendovima, što se tada nazivalo demokratizacijom poezije, a što bi se danas nazvalo razvojem publike – od čitanja poezije u tvornicama, školama, domovima, vojarnama do večeri otvorenog mikrofona, susreta književnika, natjecanja i nagrada koje su s godinama i smanjenjem potpore, na žalost, nestala. Ipak je i danas primjer dobre prakse – putuje u gradove gdje predstavlja domaće i strane autore, a ne samo laureate, koje bi inače imale prilike čuti samo publika u Zagrebu – kaže.
Zagrebocentričnost još je jedan od problema koji tište hrvatsku kulturnu scenu, a od toga nije izuzet ni Augustinčićev Karlovac. Sve je to slično mainstream sceni u Zagrebu, kaže nam, samo s manje izbora. Po nekim se sitnicama ističu, poput Knjiguljice, prve specijalizirane knjižare za djecu ili malog nakladničkog obrta Šumek, koji objavljuje odlične slikovnice, ali ima samo jednu jedinu knjižaru s nevelikim izborom. Ipak, prostora i volje za organizaciju književnih događanja može se naći pa je kroz spomenutu udrugu KA-MATRIX, prošle godine Augustinčić organizirao projekt Poetika sudjelovanja.
– Cilj je projekta bio poticati mlade na aktivno sudjelovanje u raspravi o suvremenoj književnosti. Htjeli smo ih učiniti aktivnom publikom, publikom koja je angažirana u organiziranju događanja i koja želi djelovati u književnom polju. U projektu je sudjelovalo nekoliko učenica Gimnazije Karlovac koje su uz gotovo minimalnu pomoć organizirale događanja, odabrale format i teme koje su ih zanimale, pripremile pitanja, te vodile i moderirale razgovore. Na njihovim razgovorima i čitanjima s pjesnikinjama Anom Brnardić i Sonjom Manojlović pojavio se popriličan broj ljudi koji inače ne sudjeluju na književnim događanjima – priča nam.
A na čitanje njegove nagrađene poezije, morat ćemo još pričekati. Goranovo proljeće, koje je trebalo početi 18. ožujka, samo je jedno u nizu festivalskih događanja koje je moralo biti odgođeno zbog naputaka Nacionalnog stožera civilne zaštite u povodu pandemije koronavirusa. Svi zainteresirani bit će o novom datumu održavanja pravodobno obaviješteni, a iz Goranova proljeća poručuju da će se poezija i proljeće ipak proslaviti makar s odgodom. Do tada, nema boljeg načina za iskoristiti vrijeme, nego da se bacimo na čitanje poezije.
