Kao jedna od najkarizmatičnijih pojava u povijesti rocka, Neil Young je uvijek bio kadar iznenaditi sebe i svoju publiku - od raspuštanja Buffalo Springfielda njegova je karijera natrpana doslovce svačim uključujući i neslavne epizode s elektronikom i soulom. No dva temeljna pola na kojima je sagrađen njegov monumentalni opus ostaju bitni i netaknuti bez obzira na stilske zaokrete: elektrificirani roots-hard-rock i hipermelodična country/folk-rock akustika.
Potonja se opet može opipati na albumu "Prairie Wind". Kao prvo normalno izdanje koje mušićavi Kanađanin (na vječito privremenom radu u SAD-u) potpisuje nakon multimedijalnog debakla "Greendale", ono se može preporučiti već nakon tri takta uvodne "The Painter". Uz Youngovu akustičnu gitaru, pedal-steel premaze starog prijatelja Bena Keitha te umirujuću ritam sekciju, ta će pjesma nagovijestiti ugođaj poznat s albuma poput "Harvest" i "Harvest Moon" s kojima "Prairie Wind" zatvara svojevrsnu country-rock trilogiju.
Dijelom napisan i snimljen prije, a djelomice nakon operacije moždane aneurizme, "Wind" odaje autora svjesnog da neće živjeti vječno i čovjeka koji više negoli ikad propituje tradicionalne obiteljske vrijednosti. Album je posvećen nedavno preminulom ocu, pun je sjećanja na vječne prijatelje i djetinjstvo, a u živahnoj "He Was The King" uskrsnuo je Elvis glavom i krunom.
Povremeni ubodi puhačke sekcije i gostovanje Emmylou Harris priču čini još zanimljivijom, ali prateći ujednačeno visoku kakvoću Youngovih novih 10 skladbi, zaključak je samo jedan. Stari se hippie ponovno bavi onime što mu najbolje polazi za rukom. (D. L.)
