Njegov je student godinu dana bio Michael Douglas koji je, među ostalim, rekao: “Bez njega ne bih bio glumac kakav jesam.” Štoviše, za gostovanja u Oprah showu među svoje tri najvažnije uloge (prikazane su i fotografije) ta je svjetska zvijezda uvrstila i Henrika IV., jednu od svojih rijetkim kazališnih uloga koju je odglumio u režiji Georgija Para. No, jedan od naših najboljih redatelja teško pristaje na intervjue. Kaže, ne zato što ima nešto protiv medija ili novinara, već zato što je danas u poziciji – “da se zblendam”. Nije se zblendao uoči večerašnje premijere komedije “Malo morgen” u KNAP-u, novog djela koje je napisao Nino Škrabe, a u kojem uloge tumače: Žarko Potočnjak, Nancy Abdel Sakhi, Željko Duvnjak, Mladen Vasary i Tomislav Martić.
Kada sam čula ime nove predstave “Malo morgen”, prva mi je asocijacija bio Slobodan Milošević...
- Potpuno krivo. Riječ je o priči koju je Škrabe smjestio u Opatiju. Pjeva Mister Morgen, silueta Ive Robića je na sceni. Cijela je stvar ironična jer ono što junaci žele, to ne dobiju. Svi su u lopovskoj potrazi za novcem, tko će više dobiti, tko će ostvariti svoje želje i ideale, a sve to nikako ne uspijevaju. Tako je ostalo malo morgen, jer nosi tu konotaciju neuspjeha.
Vaši i Škrabeovi junaci su kockari?
- Polazište je bio Gogolj i njegovi “Kartaši”. Taj sam komad radio 1986. u SNG-u u Ljubljani i ostao mi je u sjećanju kao paradigma za krajnje nesređenu situaciju ljudi koji se na sve moguće načine domišljaju kako preživjeti, doći do novca... Jedna pomalo bolesna situacija. Škrabe i ja smo počeli od toga, međutim, Škrabe je otišao na drugu stranu i zadržao samo tu osnovnu ideju kartaša. To se pretvorilo u potpuno autonomni komad, kako to Škrabe i inače majstorski radi. On uspijeva u duhu ostati vjeran piscima, ali to uspješno prenosi i u drugu društvenu i vremensku situaciju. Tako se i “Malo morgen” događa danas.
Tijekom cijele karijeru bili ste specijalist...
- Nemam ja karijeru. Riječ karijera ide uz novac, a ja novca nemam. Baš kao i svi koji se bave kazalištem, tu novca nema.
OK! U vašem dugom radnom vijeku u teatru ste se specijalizirali za velike pisce: Krležu, Marinkovića, Fabrija...?
- Zaista sam puno radio s piscima, čak i u nastajanju njihovih djela, čak i nedavno s Radakovićem na “Dobitniku”, gdje smo razgovarali kako će izgledati ova, a kako ona scena... Ja to volim. I sa Škrabeom sam tako radio, a još smo na telefonima. Volim raditi s piscima. Ja pisce poštujem, pripadam tom krugu postgavelijanaca koji poštuju pisce. No, to ne znači da im robujem. Uvijek i glumcima kažem da ne robuju piscu, nego da budu sustvaratelji, da tekst provedu kroz sebe, da idu svojim riječima, prijedlozima... ako treba, da krate i mijenjaju, ali da uvijek budu u duhu tog pisca. Zadržao sam takav odnos prema piscu iako to nije ono što se danas radi. Danas se ide u autorske projekte, stav je da pisac redatelju više ne treba, da su redatelj i glumci ti koji stvaraju. I ja mislim da radim autorske projekte, ali one u zajedništvu s piscem. Nisam nikada prešao tu granicu u kojoj pisac nije potreban, ali to ne znači da mislim da je takav način rada manje vrijedan.
Kada govorimo o piscima, tko su autori srednje i mlađe generacija čija biste djela voljeli raditi?
- Suradnja pisca i redatelja je generacijska stvar. Bez obzira na to što sam bio dosta mlađi od Krleže, Krleža je bio moj pisac. I od Matkovića sam mlađi, od Marinkovića, Price... No, generacijski smo se vezivali. To je svjetonazorski problem jer riječ je o istom osjećaju života. To olakšava kontakt, tada se bez puno riječi možemo nadograđivati i raditi s punim povjerenjem, znamo da se nećemo “iznevjeriti”, nego da ćemo tražiti autentična rješenja kako izraziti naše mjesto u nekoj društvenoj situaciji. Sjećam se i da sam radio s vrlo mladim autorima. Recimo, radio sam prvo djelo Lade Kaštelan i jedan je kritičar zapisao kako djelo jedne dvadesetogodišnje autorice ne može raditi jedan stari, cinični režiser. Tada sam imao četrdesetak godina. Tu zaista može doći do nesporazuma i zato: mladi mladima. I to ne samo kada su u pitanju pisac i redatelj, već uvijek svojim studentima savjetujem da nađu svoje suradnike. Govorim im: probajte stvoriti nešto novo iz sebe, iz svog senzibiliteta. To, naravno, ne znači da ne postoje mlađi pisci koje ne cijenim i koje ne bih volio raditi.
Pitala sam vas to s predumišljajem jer je, smatram, Baretićev “Osmi povjerenik” najbolji roman napisan u posljednjih 25 godina, ali istovremeno i roman koji nije imao sreće s redateljima.
- Sjajni, sjajni Baretić! O njemu bi se dalo razgovarati. Ne poznajem ga, ali zaista je sjajan autor.
Već ste i sami spomenuli taj postgavelijanski krug redatelja kojem pripadate. Za mnoge Gavella je čarobna riječ u našem teatru, na nedavnoj dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta Božidar Boban je predstavljen kao zadnji Gavellin učenik. Što danas znači Gavella u našem teatru?
- Manje-više se nitko ne sjeća tko je bio Branko Gavella, a i od nas starih postgavelijanaca je malo toga ostalo. Ali to je tako svuda u svijetu. I Amerika danas ima malo toga od slavnog Stanislavskog. Postoje razni pokušaji da se i Gavella protumači na neki novi način, da se istraži kako bi on to danas radio, ali on pripada svom vremenu. Normalno je da dolazi novo vrijeme i mislim da ne treba robovati nikakvom autoritetu. No, treba ga se uzeti u obzir jer nijedan se posao ne može raditi kao da nikada nikoga nije bilo prije nas. A kakav ćete vi odnos zauzeti prema onima koji su bili prije, hoće li to biti negacija ili adoracija, to je drugo pitanje. Još uvijek imam jedno predavanje tjedno na ADU i, kada krenemo u neke rasprave, pa spomenem Spaića, Radojevića, Strozzija, pa naletim na prazne poglede, onda mi je žao. Mlade generacije moraju uspostaviti kontakt s prošlošću, ali to ne znači neku obvezu za njih. No, nevjerojatno je važno da znaju tko je i kako radio prije njih.
Mnogim ste redateljima bili profesor, učili ih zanatu. Koga cijenite?
- Bila je svojevremeno na ADU jedna jaka grupa: Prohić, Banović, Katunarić. Krenuli su zajedno i bio sam siguran da će puno toga napraviti, ali onda su se raspršili, kako to već u životu biva. Tada se pojavila generacija: Frljić, Kurspahić, Božić, buntovnici koji su imali i to neko zajedničko osjećanje stvari. Svi su bili izvrsni na Akademiji i pošli su svatko svojim putem. Mislim da ono najbolje od njih tek slijedi iako su u nezavidnu položaju. S jedne strane se čini da im se otvorilo tržište, da mogu raditi u Europi, a s druge strane nemaju pravo na promašaj. Ja sam ga imao. Pa nije svaka moja predstava bila genijalna. Ali uvijek sam imao novu šansu.
