Priča je to o korupciji, o bahatim lokalnim moćnicima koji grabe gdje stignu i trpaju u svoje džepove. Priča o ambicijama koje nemaju baš nikakve veze sa znanjem i umijećem. Priča je to i o provinciji, i više od toga, o provincijalizmu, onom koji izlazi iz skučenih umova i još skučenijih ljudskih duša. Sve je to Gogoljev “Revizor”, djelo iz 1836. godine, toliko istinski bezvremeno da bismo u svakoj sredini mogli umjesto imena Gogoljevih junaka upisati imena nekih lokalnih moćnika i sve bi opet funkcioniralo besprijekorno. “Revizor” je formom tipična komedija zabune. Upravitelj grada dobije pismo u kojem ga se upozorava na dolazak carskog izaslanika koji inkognito istražuje kako se to upravlja u carsko ime. A kako svi oko upravitelja imaju ‘putra na glavi’ i tuđeg novca u novčaniku, uzbuna koja nastaje samo se pogoršava viješću da je revizor već među njima. Vide ga u slučajnom putniku koji je odsjeo u gostionici, mladom čovjeku koji je baš u njihovu gradu ostao bez zadnje kopjejke u novčaniku.
Novog “Revizora” vidjeli smo u petak navečer na sceni HNK Zagreb, u režiji Sergeja Potapova, cijenjenog ruskog redatelja, poznatog po angažiranosti njegovih predstava i filmova, redatelja kojeg tamošnja kritika doživljava ruskim Tarantinom. Potapov se u svojoj prvoj režiji u nekom od hrvatskih kazališta predstavio uz suradnicu Juliju Vetrovu koja je u “Revizoru” scenografkinja, kostimografkinja i autorica videa. Treba im priznati da su na scenu donijeli ne samo ono što se tako olako zove ‘ruskom dušom’, već i sve mnogobrojne odlike modernog ruskog teatra. “Revizor” je vizualno izuzetno lijepa predstava, osvaja skladom koju je na minimalističkoj sceni stvorio Aleksandar Čavlek svjetlom i prenaglašenim sjenama, osvaja time kako je redatelj pokrenuo glumce, učinio da gotovo plešu u svojim nervozama, zabunama, slavljima, pijanstvima... Sjajno je to što je Drama HNK Zagreb sada iza sebe ima i takav način rada, predstavu koja je zasigurno otvorila neke sasvim nove izvedbene razine cijelog ansambla.
No u ovom “Revizoru” postoje i dvije redateljske odluke koje donose zabunu. Prva je čak i logična u pandemijskoj situaciji u kojoj je nastala ova predstava. Naime, na sceni je trinaestoro glumaca i bubnjar, a iz priče su izbačeni ženski likovi, koji kod Gogolja nipošto nisu nevažni. Ako su njihovi muževi i očevi sinonim za korupciju i sveopću birokratiziranost s kojima se Gogolj obračunava u “Revizoru”, žene su druga strana takvog života: besposlene, zatucane, nevjerojatno ambiciozne... one su istinske nositeljice provincijalizma u ovoj priči. Naravno, ovaj “Revizor” funkcionira i bez njih. Ali druga redateljska odluka zadire u funkcioniranje same priče i gledatelja ostavlja (najblaže rečeno) u čudu. Hlestakov, taj činovnik iz Petrograda, nakon što se dobro provede, zavede upraviteljeve ženu i kćer, džepove napuni novcem onih koji misle da podmićuju revizora, kod Gogolja sjeda u kočiju i jednostavno odlazi. No ovdje si puca u glavu!? Pada mrtav! Doslovno ništa u priči i njezinim junacima ne vodi k tome.
Hlestakov je, najjednostavnije rečeno, ‘jebivjetar’, potpuno neodgovoran hedonist, čovjek koji živi po onoj staroj “u se, na se i poda se”. Zašto bi se takav čovjek ubio, i to na kraju pijane, prežderane i seksualno ispunjavajuće avanture u kojoj je ruglu izvrgnuo cijeli grad? Taj odgovor nismo dobili i tako taj besmislen pucanj u glavu ostaje visjeti kao pokušaj da se na silu promijene stvari koje funkcioniraju baš onako kako su napisane.
U predstavi u kojoj su svi likovi negativci, zapravo je izuzetno teško biti negativac, a ovdje svima ide od ruke taj dozirani ples po rubu karikature, počevši s Bojanom Navojcem, Slavkom Juragom, Dušanom Bućanom, Darijom Lorenci Flatz... Novi član Drame HNK Igor Kovač nadasve je uvjerljiv Hlestakov, a Ivan Jončić odličan kao njegov sluga Osip.
