Britko i duhovito kultno Gogoljevo remek-djelo “Revizor” na pozornicu HNK Zagreb ovaj put postavlja ruski redatelj Sergej Potapov. Probe su u punom jeku, glumački ansambl zdrav i u pogonu, premijera zakazana za 12. ožujka, a naslovni lik, lažnog revizora Hlestakova, glumi Igor Kovač. Rođeni Vukovarac ansamblu HNK Zagreb pridružio se lani, prešavši onamo iz Gavelle. Prije toga gledali smo ga u riječkom HNK, pa se voli našaliti da iz kazališta u kazalište prelazi vrlo transparentno, poput kakvog centarfora, a aktualna sredina, iako se u njoj našao u pandemiji, savršeno mu odgovara.
– Divno je, upoznajem nove kolege i sve se nekako posložilo na pravo mjesto. Sudbina mi je da se svakih pet godina selim u novi ansambl što i nije loše. Nama glumcima odgovara takav tretman, to miješanje, učimo jedni od drugih pa time i predstave dobivaju na kvaliteti i izvode se na novoj i višoj razini. U HNK Zagreb ima divnih, ostvarenih glumaca i profesionalaca i iskreno, baš mi je lijepo – kaže Igor Kovač.
Probe, veli, i dalje teku pod pritiskom propisanih mjera, glume s maskama, imaju obvezna tjedna testiranja, jako su oprezni, paze na razmak i na to da ih nema previše na sceni pa se i same predstave prilagođavaju situaciji, no to se ne osjeti u izvedbama i priči.
– Konkretno, u “Revizoru” će se vidjeti da je umanjen broj likova kako ne bi došlo do nepotrebnih kontakata i potencijalne zaraze, no umjetnička kvaliteta pri tome nimalo ne pati – kaže Kovač pa o liku kojeg igra, a koji je sve samo ne solidan i dosadan muškarac, nastavlja:
– I kad sam ranije čitao roman, uvijek mi je taj lik bio izuzetno duhovit. On je netko tko dođe u malu sredinu i okrene je naglavačke. Iako je u toj sredini sve funkcioniralo po nekom dogovoru, taj nevini blesan uspijeva im pomrsiti sve račune. Pri tome dobro laže i odličan je glumac. Sviđa mi se što se u tom jednom liku može pokazati bezbroj lica jer on se mijenja iz replike u repliku. Volim mijenjati glumačke brzine kao što to sjajno radi makedonski glumac Nikola Ristanovski. Usred procesa sam te sam cijelom glavom i srcem u Hlestakovu.
“Revizor” razotkriva svijet korupcije do u najsitnije detalje, dočaravajući brojne karaktere koji jedino vezama, uslugama i novcem ostaju na svojim pozicijama. Nemoral, lukavost i poniznost vladaju, a varalice to iskorištavaju, stvarajući sliku bolesnog i pokvarenog društva. Predstava prikazuje ludilo između mita i korupcije, a ta svevremenska tema i danas je itekako živa i aktualna.
– Pogotovo na ovim našim prostorima tranzicijskog sazrijevanja, prelaska u novo uređenje koji prate krađe, privatizacije i sve što već dugo izlazi na vidjelo, posebice u malim sredinama kojima drmaju lokalni šerifi. Ne znam bi li takva priča uzbuđivala jednog Šveđanina koliko nas, ali nama je svakodnevna i kad se okrene na komediju mislim da će predstava biti izvrsna. Pa kad nam se već događaju tolike korupcije, neka makar u kazalištu to bude i zabavno – smije se Kovač, glumac na pragu 40-ih godina, kažu najboljih kad je riječ o glumcima.
– Meni je cijelo vrijeme dobro, ali da, kažu da su ovo godine kad si u naponu snage. One donose zrele uloge u kojima možeš igrati i starije, ali i mlađe od sebe. Evo, Hlestakov je lik koji ima 23 godine, ja imam 37, a redatelj je upravo u toj ulozi htio malo starijeg mladića koji od sebe nije napravio ništa u životu.
Što se tiče aktualne teme – svjetske pandemije koja se nemilosrdno nastavlja i ovu godinu, Kovač u štetama koje nam je donijela, iako to nije lako, nastoji naći i neke dobre stvari.
– Mnogi su izgubili drage i bliske ljude, poslove, ljudima je upitna egzistencija i ne žele ni čuti za bilo kakve dobre aspekte ove katastrofe, ali u tome zašto se to dogodilo baš sada i zašto je ta godina bila tako teška treba naći i nešto dobro. Dakle, siguran sam da su mnogi ljudi, makar na podsvjesnoj razini, naučili puno o sebi, iz ove situacije izašli su puno snažniji i to će ponijeti dalje u život i drukčije će i kvalitetnije živjeti u godinama pred sobom. Za mene je osobno najgore iskustvo bilo koja vrsta rata, a ova pandemijska situacija se da staviti u okvir koji se može i mora podnijeti. Iako su svi već pomalo ludi i psihotični, tek kad se zatvorimo u mali prostor shvaćamo koliko smo bježali od sebe ili nečega što smo davnih dana trebali rješavati, mnogima je ovo neka unutarnja škola u kojoj su shvatili što žele u životu. Tako i ja koji se tražim već dugo, iz minute u minutu, nisam putnik koji ima cjeloživotni cilj, nose me kojekakve strasti i idem za njima.
Kovač je prvi glumac u svojoj obitelji, iako su, kaže, i njegovi djedovi i majka svi odreda bili jako zanimljivi ljudi s osjećajem za umjetnost i glazbu. U rodnu Slavoniju odlazi često, barem jednom mjesečno, a o slici Slavonije kao pustom kraju koji napuštaju mladi ljudi i nema perspektive, kaže:
– Tako je kako je, ali Slavonija ima svijetlu budućnost koja će doći kroz 50 godina kad ja budem starac i kad voda i hrana budu trostruko skuplje. Zemlja u Slavoniji, konkretno u Srijemu, trenutačno je jako skupa, rastu cijene velikih parcela, nema industrije i zagađivača što je dobro jer stvaraju se idealni uvjeti za biouzgoj i taj dio zemlje sigurno će se obnoviti i biti prosperitetan.
Nismo mogli ne dotaknuti se i nedavnog vala priznanja žena o seksualnom zlostavljanju, a koji je krenuo upravo iz glumačkog svijeta i to baš zato, smatra, što su glumice kao javne osobe iskoristile svoju mogućnost pristupa medijima i, kaže, hvala bogu da se to dogodilo.
– Žao mi je što mnoge druge žene kojima se to isto događa, a nisu u ovom poslu, možda nemaju pristup medijskom prostoru da i one kažu svoja iskustva jer siguran sam da se to događa svugdje. Ponosan sam na sve glumice i umjetnice što su istupile, jer raditi u muškom svijetu jako je teško; kako bi dobile priliku, nerijetko postoji onaj ‘mali uvjet’, makar to bio i minimalni flert, i to treba mijenjati. Kad već muškarci to nisu uspjeli usvojiti u svojem civilizacijskom razvoju, očito je da im netko mora javno dijeliti packe – smatra Kovač pa općenito o stanju u teatru u Hrvatskoj zaključuje:
– Koliko se za kulturu malo izdvaja, dobro i stojimo. No ljudi, čak i oni koji ne idu recimo u kazalište, moraju shvatiti da je kultura, karikiram, ponekad važnija i od kruha, jer to nam je jedini identitet koji imamo. Kruh ćemo pojesti i više ga neće biti, ali jezik koji gajimo u kazalištu i u književnosti ostavit će otisak u povijesti i to nam treba. Posebice kad smo ovako malobrojni, imati jaku kulturu pitanje je nacionalnog opstanka i identiteta.
