Lejla je, nakon što je godine i godine provela na tavanu, u Zagreb stigla iz Karlovca, 73-godišnja je Perica pak svoje mjesto na starom regalu zamijenila onim u muzeju, a Maja korijene vuče čak iz Venecije. Riječ je, naime, o lutkama koje su dio zbirke igračaka Hrvatskog školskog muzeja, a ona ovog mjeseca gostuje u zagrebačkom Etnografskom muzeju.
– Naš je muzej specijaliziran za povijest školstva i odrastanja, a igračke su jako važan dio te priče što je prepoznato već u prvom postavu muzeja iz 1901. godine. S vremenom se naša zbirka igračaka povećavala, a većinom se radi o donacijama. Mi stalno pozivamo ljude da ne bacaju svoje stare igračke, nego da ih donesu u muzej. Osim dokumentarne i povijesne važnosti, imaju i veliku sentimentalnu vrijednost te uz svaku igračku čuvamo i priču o njoj – odakle je, tko se njome igrao, kada ju je dobio… – objašnjava nam Sanja Nekić, viša kustosica Hrvatskog školskog muzeja, ujedno i autorica izložbe „Igre i šale za naše male“, koja je u Etnografskom muzeju otvorena od 7.do 31. listopada.
Hrvatski školski muzej, koji je trenutačno zatvoren za posjetitelje zbog oštećenja nastalih u potresu, ukupno broji više od 900 igračaka u svojoj zbirci, a sada ih je izloženo 60-ak. Većinom je riječ o lutkama, društvenim igrama, autićima, kockama, plišanim medvjedićima i drvenom namještaju koji datiraju sve od kraja 19. pa do početka 21. stoljeća.
– Jedna nam je donatorica iz Zagreba poklonila čak 17 lutaka svoje bake. Sve su ručno rađene, a haljine za lutkice sašila je njezina prabaka. Lejlu nam je iz Karlovca donio gospodin koji se kao dječak igrao njome pa se sjetio imena. Inače, mi uvijek preuzimamo imena koja vlasnici daju lutkama, tako se čuva njihova priča. Znamo i da je kartonsku Pericu jedna djevojčica dobila na poklon za rođendan 1948. godine – prepričava Nekić te dodaje da je u to vrijeme svaka igračka bila pravo malo umjetničko djelo. Gledajući, naime, igračke koje su tada bile popularne, one se po svom opisu ne razlikuju previše od današnjih. Ali...
– Velika je razlika u tome što je tada svaka od tih igračaka bila pravo malo umjetničko djelo u koje je uloženo uistinu puno truda. Sve su ručno rađene od prirodnih materijala zbog čega su krhke, ali i kvalitetnije. Zato su tako očuvane već stotinu godina – zaključuje Sanja Nekić. Tako je u Hrvatski školski muzej set namještaja za lutke donio i jedan otac koji ga je ručno izradio za svoju kćerkicu, i to po uzoru na namještaj kakav su imali kod kuće. Također, u zbirci je i društvena igra “Tko zna više” iz 1926. godine, a koju je osmislila jedna učiteljica za svoje učenike. Sadržavala je 120 kartica s pitanjima iz područja prirode i društva, geografije, povijesti, jezika…
– U prvoj polovici 20. stoljeća bilo je uobičajeno da se igračke izrađuju, a neke od tradicijskih igračaka iz tog vremena i danas su popularne, poput onih drvenih koji se prodaju na sajmovima. Ipak, nakon Drugog svjetskog rata struktura stanovništva se mijenja, dolazi do ubrzane industrijalizacije u Jugoslaviji te se u tvornicama počinju proizvoditi i igračke. Među najpoznatijima su splitska Jugoplastika te zagrebačka Biserka u kojoj su igračke ručno rađene i oslikavane, a imale su čak licencu Walta Disneya što je jako zanimljivo jer pokazuje da se u to vrijeme u Jugoslaviji vodilo računa o autorskim pravima. Potom su 90-e opet donijele promjene pa su te igračke istisnuli trendovi za zapada i igračke iz Kine – objašnjava pak Matija Dronjić, viši kustos iz Etnografskog muzeja. Postav Hrvatskog školskog muzeja tamo, naime, gostuje u sklopu veće izložbe „Igračke – djetinjstvo zauvijek“ koju potpisuje autorica projekta i kustosica izložbe dr. sc. Iris Biškupić. Izložba će biti otvorena sve do svibnja iduće godine, a za to vrijeme će biti i nekoliko manjih gostujućih izložbi poput ove Hrvatskog školskog muzeja.
– Na glavnoj se izložbi mogu vidjeti razne igračke koje su bile popularne od početka do kraja 20. stoljeća. Starije generacije jako su nostalgične kada je posjete jer su to igračke njihove mladosti i zanimljivo je vidjeti kako se roditelji i djeca povezuju dok pričaju o igračkama za različite generacije – ističe Dronjić dodavši da je zaključak izložbe to da je igra u suštini ostala imuna na vrijeme, i to ponajviše zahvaljujući neograničenoj dječjoj mašti koja i jedan običan drveni štap pretvara u kraljevski mač, bez obzira na vrijeme.
