“Drug Gustav Krklec, književnik, sa stanom u Kušlanovoj 37, član je ovog društva i kao književnik potreban u Zagrebu za naš kulturan rad, pa Vas molimo da Vašu odluku broj 732, od 12. VII 1945., kojom ga pozivate da napusti Zagreb, izmijenite i dopustite mu ostanak u Zagrebu. Smrt fašizmu – sloboda narodu!”, piše u dopisu Društva književnika Hrvatske upućenom Gradskom narodnom odboru 16. srpnja te godine koji je izložen u sklopu Otvorenih dana HAZU u Opatičkoj ulici 18, na izložbi Odsjeka za povijest hrvatske književnosti koji vodi Tomislav Sabljak.
Dramatična pisma
Ekskluzivni materijali mogu se vidjeti još samo danas, no u listopadu Odsjek priprema veliku izložbu o povijesti Društva hrvatskih književnika od 1900. do 1971. godine. Dramatično je i pismo koje Društvu književnika u Beogradu šalju kolege iz Zagreba 17. srpnja 1945., a koje potpisuje pjesnik i partizan Zdenko Štambuk u ime časnog suda Društva književnika Hrvatske koji je procjenjivao tko se od hrvatskih pisaca ogriješio o borbu protiv fašizma.
“Našem društvu prijavio se, s molbom da bude primljen u članstvo Gustav Krklec, književnik. Nama je rekao drug Marin Franičević, koji je boravio u Beogradu, da ste vi vrlo neraspoloženi prema Krklecu jer je navodno bio urednik ‘Graničara’. Na osnovu njegovog vlastitog podneska u kojemu on govori o sebi, svom životu i svom radu kroz četiri posljednje godine, na osnovu njegovih dviju knjiga pjesama, od kojih ‘Tamnica vremena’ predstavlja uistinu protest protiv stanja u Hrvatskoj i odiše svim prije nego ustaškim duhom, mi smo odlučili da Gustava Krkleca, kao talentiranog pjesnika, primimo u naše društvo kaznivši ga sa 6 mjeseci zabrane objavljivanja. Kako Vi imate mogućnost da ispitate ispravnost njegovih podataka, šaljemo Vam u prepisu njegov podnesak s molbom da nas obavijestite o pravom stanju stvari, nakon čega će istom naša odluka o njegovom prijemu u članstvu postati definitivna”, piše u dopisu iz kojeg je zorno vidljivo tko je kome bio gazda 1945.
Na izložbi u Opatičkoj 18 izloženi su i popisi pisaca koji su mogli “surađivati u našoj štampi pod svojim imenom” prema sudu časti, a na kojem su i Antun Barac, Božena Begović, Ivo Hergešić, Miroslav Krleža, Mato Lovrak, Novak Simić, Dragutin Tadijanović, Stanislav Šimić, Josip Badalić... Ali, tu su i popisi fašista na kojem su završili i Olinko Delorko i Gustav Krklec, ali i onih koji su surađivali s fašistima na kojem su Augustin Ujević, Antun Barac, Marko Fotez, Zlata Kolarić Kišur, Sida Košutić, Dora Pfanova, Geno Senečić, Nikola Šop, Jagoda Truhelka, Mate Ujević, Marija Jurić Zagorka...
Doživotne zabrane
Posebno je zanimljiv popis na kojem je netko uz imena pisaca nadopisivao krivnju i kaznu koja se sastojala od vremena u kojem dotični ne smije objavljivati. Tako je Nikola Šop kažnjen s pet godina neobjavljivanja, Dora Pfanova sa šest mjeseci, Zagorka s pet godina, Tin Ujević sa šest mjeseci (premda je prvu knjigu čekao pet godina), Dobriša Cesarić godinu dana, a Marko Fotez pet godina. Nekima je uz ime odrezano ustaša ili klerofašist, pa su dobili i doživotnu zabranu objavljivanja.
Nažalost, arhiva Društva književnika Hrvatske iz vremena Nezavisne Države Hrvatske nije sačuvana. Može se pretpostaviti da ju je netko proučavao i po njoj dijelio kazne hrvatskim piscima, a onda tu dokumentaciju uništio. Središte Društva za NDH bilo je u Gajevoj ulici. Odsjek za povijest hrvatske književnosti ovih dana intenzivno obrađuje šezdesetak kutija s građom iz povijesti Društva hrvatskih književnika koje postoji već 117 godina.
Hrvatima neprijatelji nisu potrebni dok imamo "naša" društva novinara i književnika. Kao i kvazi povjesničare tipa Klasića .