“Peer, ti lažeš!” slavne su riječi Peerove majke kojima počinje dramski spjev “Peer Gynt” Henrika Ibsena. Praizveden je 1867. u Oslu, a većinu drame Ibsen je napisao tijekom boravka u Italiji, nedugo poslije odlaska iz Norveške. Glavni lik petočinke je antijunak Peer: lažljivac, avanturist, romantik. Lik duboko ukorijenjen u norveški identitet iako literarno europski univerzalan pa bismo i u našoj književnosti mogli naći mu pandan u liku Petrice Kerempuha.
Lik je to na hrvatskom jeziku do sada poznat nam radnjom i značajem, ali ne i ritmičnom ljepotom izvornika jer drama nije na hrvatski prevođena izvorno, u stihu. Gotovo 40 godina nakon prijevoda “Peera Gynta” u prozi iz pera Tomislava Ladana, dobili smo nov prijevod u stihu u izdanju TIM pressa i prijevodu skandinavista Miše Grundlera, a predstavljen je u rezidenciji veleposlanika Kraljevine Norveške Haakona Blankenborga koji je svesrdno podržao projekt jer, kazao je, s tim djelom je doslovno odrastao.
“Peer Gynt” Norvežanima je otprilike isto što i Hamlet Englezima ili Faust Nijemcima, a njegovo prevođenje nije samo prevođenje teksta već i duha, kulture i identiteta cijele nacije.
– Ovo je najzahtjevnije djelo za prijevod u mojoj karijeri. Rad na njemu počeo je krajem 2017. kad je HNK Zagreb postavljalo “Peer Gynta” i kada je norveški redatelj Erik Ulfsby shvatio da na hrvatskom jeziku zapravo ne postoji to djelo prevedeno u stihovima. Doduše, prepjev Jakše Sedmaka iz 1944. bio je u stihovima, no odstupao je od izvorne metrike i pisan je korijenskim pravopisom pa je njegova upotreba vrlo ograničena. Uglavnom, podigli su uzbunu shvativši da bez prijevoda neće moći prirediti to djelo na pozornici i iz Veleposlanstva su me pozvali da pomognem. Naime, “Peer Gynt” mi je oduvijek san, ali mislio sam ga prevoditi jednog dana u mirovini, dakle za nekih 40 godina. Došao je puno ranije i bilo je naglo i hektično, ali prijevod za kazalište je prošao s dobrim recenzijama, publika predstavu gleda već tri godine, a na poticaj Veleposlanstva, sada imamo i knjigu – kaže prevoditelj Mišo Grundler te objašnjava: – Ritam norveškog jezika 19. st. je u nekim njegovim segmentima nemoguće prenijeti na drugi jezik. Mnogi su pokušavali, gotovo nitko nije uspio. Ne mislim ni da sam ja uspio u svemu, zapravo sam se trudio održati vjernost originalu dokle je išlo, ali negdje gdje se gubi značenje, tu sam morao iznevjeriti Ibsena i prenijeti puno značenje da se ono ne izgubi u konačnici. Neki su pokušavali Ibsena prepjevati kao Shakespearea ili Byrona pa su ga prilagodili tuđem načinu pisanja. Ja sam se ipak držao tih njegovih i nesavršenosti. Recimo, on se temeljio na narodnim pričama i pjesmama koje nisu bile visoka umjetnost pa sam se trudio i te neke krnje dijelove prenijeti tako kako ih je Ibsen zamislio. U biti, najteže je bilo uloviti taj ritam.
Od ranijih prijevoda spomenuti Ladanov iz 1981. zapravo je odustao od stihova i odbacio rimu, on se odlučio prevesti ga samo prozno. Prepričao je djelo i trudio se prenijeti što vjernije radnju i opise. Dobili smo time priču, ali tu zapravo nije sačuvano ništa od jezične ljepote “Peer Gynta” zbog koje je i toliko cijenjen u Norveškoj.
– Jezični dio je zanemaren jer je Ladan smatrao da je to neprevedivo. I u neku ruku jest – kaže Grundler, a u prilog tome ide činjenica da je samo u Britaniji od 2000. objavljeno pet različitih prijevoda tog djela na engleski jezik. Još jedna posebnost ovog izdanja je i predgovor akademika Tonka Maroevića. U jednom od svojih posljednjih tekstova on piše: “Henrik Ibsen nesumnjivo je najutjecajniji europski dramatičar druge polovice XIX. stoljeća. Bez odgovarajućeg višeg obrazovanja, s velikom stvaralačkom plodnošću uspijevao je svladati sve prepreke i nametnuti se u univerzalnim razmjerima kao iznimna osobnost i epohalna pojava.”
