U travnju 2015. iz galerije Nobel u centru Osla ukradena su dva velika platna. Vijest nije uzdrmala norvešku javnost jer vrijednost slika procijenjena je na skromnih 20.000 eura, no zauvijek je promijenila život umjetnice koja ih je stvorila, češke doseljenice Barbore Kisilkove koja se bori da preživi u novom umjetničkom okruženju. Kradljivci, dvoje ovisnika u tridesetima, uhićeni su nekoliko dana poslije zahvaljujući snimci nadzornih kamera i slučaj je zaključen. Barbori, kojoj nije vraćena ukradena dragocjenost, zatvor za dvojicu lopova nije adekvatna zadovoljština. Treba joj dublja priča, rasvjetljavanje sudbine njenih slika, ali i umjetničko nadahnuće za nova djela.
Na suđenju prilazi jednom od lopova, Karl-Bertilu Nordlandu koji ju zapanjuje izjavom da je ukrao jednu od njezinih slika zato što mu je bila lijepa. Iako se ne sjeća što je učinio sa slikama jer je prije krađe progutao 20 g amfetamina, Barbora mu nudi da joj pozira kao model što postaje početak neobično ranjivog prijateljstva i glavna radnja dokumentarca “Umjetnica i lopov” redatelja Benjamina Reea koji je poharao svjetske festivale, a trebali smo ga gledati i na odgođenom ZagrebDoxu.
Radi se o dokumentarcu koji spaja dva društveno neprilagođena stvorenja na način na koji se to ne bi usudili ni autori fikcije jer bi taj odnos u startu smatrali potpuno neprirodnim. Film je dubinska analiza likova koje upoznajemo u najsitnije detalje. Tako saznajemo da je lopov i ovisnik u biti senzibilno stvorenje koje nosi traumu iz djetinjstva jer ga je majka ostavila kao dječaka. Ne voli krastavce, ali voli drvene kapelice, nekoć je bio odličan učenik i pomagao udrugama koje skrbe o djeci s posebnim potrebama. Redatelj ga postavlja u suprotnu ulogu u kojoj bi u drukčijem odgojnom okruženju mogao postati recimo premijer dok je vrhunac njegove senzibilnosti gotovo animalni, iskonski plač kao posljedica emocionalnog raspada nakon što vidi kako ga je Barbora naslikala nakon njihovih seansi.
Naoko jaka i talentirana umjetnica također je biće slabosti, prognanica iz veze u kojoj ju je muškarac tukao, fascinirana smrću, osoba koja mrzi skandinavske feministice i sklona manipulaciji ne bi li ostvarila umjetničko nadahnuće. U tom smislu film propituje i moralne granice umjetnosti, a “ovisnost o umjetničkom izražavanju” stavlja u odnos s heroinskom ovisnošću jer oboje protagonista, svaki zbog svoje “bolesti”, uništavaju svoje odnose.
Iznenadna prometna nesreća njihov odnos čini dodatno složenim, pa film donosi hrpu obrata i iznenađenja. Kao manjkavost istaknula bih scenarij koji na momente djeluje gotovo adaptirano. No znamo da život piše nevjerojatne priče, a dokaz je ovo što proživljavamo. Ree je, čini se, jednostavno naišao na savršenu priču. U prilog tome ide Nordlandova tjelesna transformacija u tri godine koliko je film sniman, a koji od ispijenog ovisnika postaje zdravo funkcionalno biće. Tu se krije i osnovna poruka filma – da svatko zaslužuje drugu, treću pa i četvrtu šansu.
