U ponedjeljak navečer na zagrebačkom je Glavnom željezničkom kolodvoru
Neven Hitrec započeo snimanje svoga trećeg dugometražnog igranog filma.
U “Čovjeku ispod stola”, utemeljenom na dvjema
dramama pisca amatera Vjekoslava Dominija prema kojima je scenarij
napisao Nevenov otac Hrvoje, glavne uloge tumače Luka
Petrušić, Jelena Lopatić, Marija Škaričić i Vanja
Drach.
Živjeti od duha
Kao i u Hitrecovim prethodnim filmovima
“Bogorodica” i “Snivaj, zlato
moje” i ovom se zgodom društvene i povijesne
okolnosti prelamaju ili odražavaju na sudbinama malih, običnih ljudi.
Glavni likovi “vrte se oko tržnice na periferiji
Zagreba” koju, prekonoćnom promjenom prostornog plana, neki
moćniji ljudi žele srušiti i izgraditi šoping
centar ili neboder. Prepoznatljive probleme sagledava uz nekoliko zrna
humora.
– Rekao bih da će film biti mračna komedija. Nešto
između drame, melodrame i češke, odnosno srednjoeuropske
komedije – kaže redatečlj Neven Hitrec.
• Znači, u duhu
“Snivaj, zlato moje”?
– Da, ali puno emotivnije i na neki način trpkije, zato jer
se radi o Hrvatskoj danas, o ljudima koji, kao i većina Hrvata, ne žive
baš najbolje. Zapravo su na granici socijale. Tu će se mnogi
prepoznati.
• Ovo je
Vaš prvi film koji se događa u današnjici.
– Mislim da je zbog toga precizniji od prethodna dva jer
nemam tu kompaseriju povijesnih zbivanja, kostima, šminke i
sve probleme koje to nosi. I mislim da ću se moći više
koncentrirati na glumce i na likove. To su ljudi koji nemaju
baš od čega živjeti. Ostaje im samo da imaju duha u životu.
U ovom filmu svatko od njih ima neki svoj svijet, neku tajnu, opsesiju.
A svi ovi što dolaze iz centra grada, političari, tajkuni,
puno su agresivniji, ali su duhovno uskraćeniji. Manekeni u odijelima,
ali invalidi u duhu.
• Što
Vam je najveći izazov u snimanju “Čovjeka ispod
stola”?
– Veliki mi je izazov da ne želim samo ispričati priču nego
postići da atmosfera ponekad bude važnija od onoga što se
priča ili što se događa u sceni.
• Čega Vas je
najviše strah?
– Cijeli život čovjek se boji da ne napravi banalan film. Da
ne ispadne da gledatelj uđe u kino i da iz njega izađe isti takav, s
jedinom razlikom da je u ta dva sata pojeo dvije kile kokica i popio
neko piće. Toga se najviše bojim, a čovjek obično izbjegne
ono čega se najviše boji, nadam se.
RAZGOVOR