Blagdanska večer na Sv. Stjepana i krcata Arena, bio je to prvi od dva koncerta Zdravka Čolića koji se ovog puta predstavio uz veliki simfonijski orkestar, a u Zagrebu mu se pridružio i njegov stalni suradnik, cijenjeni gitarist Nikša Bratoš. Odmah treba reći da je to bio ne samo spektakl u kojem je publika uživala od prvih taktova već i vrlo ozbiljno odrađen posao.
Simfonijski orkestar koji ga prati sastavljen je od sjajno usviranih solista novosadskog Big Benda i orkestra opere Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad. Predvodio ih je maestro Fedor Vrtačnik, autor aranžmana za sve pjesme, a posebno treba pohvaliti studiozno napravljenu orkestraciju. A pjevao je Čolić svojevrsni pregled svoje dugogodišnje karijere, uključujući i prvu pjesmu koju je snimio još davne 1972. godine, “Sinoć nisi bila tu”, koju mu je napisao Kemal Monteno.
I to Čolićevo trajanje tijekom 50 godina zaista je fascinantno jer tijekom svih tih godina njegov je glas ostao nevjerojatno moćan i nepromijenjen. Možda ga je najbolje usporediti s jednim drugim velikim pjevačem s ovih prostora, neprežaljenim Oliverom Dragojevićem. Kako su prolazile godine tako je Oliverov glas postajao sve potrošeniji, u najboljem značenju te riječi, a ta je “rašpa” njegovim pjesmama dodavala emocije zbog kojih su ga obožavali i neki novi klinci. Drugu stranu tog trajanja i zamalo božanskog statusa kod publike drži Čolić koji svoj glas drži čistim i besprijekornim kakav je bio na početku velike karijere. To se najbolje čulo na samom kraju zagrebačkog koncerta, kada je na bis pjevao svoj najveći hit “Ti si mi u krvi”, pjesmu koja definitivno spada u najljepše ljubavne balade svih vremena, ali i vrlo zahtjevne “Zvao sam je Emili” (iz 1975.) i “Pjesmo moja” (iz 1980.).
I nakon tri sata pjesme u kojima je publici dao doslovno sve, Čolić je zvučao kao da je upravo zakoračio na scenu. A riječ je, treba i to posebno istaknuti, o velikom pjevaču koji je u svibnju ugasio 71 svjećicu na rođendanskoj torti.
Prava glazba za “Besmrtni partizanski odred” i zombijugose.