Simone de Beauvoir – filozofkinja, književnica, aktivistica, feministička ikona – bila je, složit će se svi, ispred svog vremena. Široj javnosti možda je najpoznatija po slavnoj rečenici iz svoje čuvene knjige “Drugi spol”: “Ženom se ne rađa, ženom se postaje”, a onima manje upućenima – budući da se u našim srednjim školama gotovo i ne spominje – kao ljubavnica filozofa Jean-Paula Sartrea.
Svojim je radom postavila temelje drugom valu feminizma, o njoj se predaje na fakultetima, no koliko god utjecajna bila na akademskom polju, toliko su njeni privatni nestašluci šokirali njene uštogljene suvremenike – a nastavljaju nas opčinjavati i do dana današnjeg.
Rođena 1908. u bogatoj pariškoj obitelji, život joj je obilježila burna otvorena veza s jednim od najvećih filozofa egzistencijalizma, Sartreom. Za njega se nikada nije udala, ali je od 1929. do njegove smrti 1980. s njim održavala partnerski, ne izričito seksualan, ali intenzivno intelektualan odnos. Taj “power couple” 20. stoljeća upoznao se, naime, polažući iznimno kompetitivni tzv. agregation ispit iz filozofije, što bismo u nedostatku bolje riječi mogli nazvati maturom. De Beauvoir je s 21 godinom postala najmlađa osoba koja je ikada prošla taj zahtjevni ispit, no za dlaku joj je izbjeglo prvo mjesto, na koje je zasjeo upravo Sartre. To ju je pratilo do kraja života, slažu se mnogi – naspram Sartrea uvijek je bila druga.
Nisu marili za higijenu
Oboje su se opirali su se ideji braka, zajedničkog života i svim konvencionalnim pravilima, no njen lik i djelo često su promatrani isključivo kroz prizmu takvog, slobodoumnog načina života. Sartre, s druge strane, kao muškarac, s tim se problemima mnogo rjeđe suočavao. Njihovu vezu pobliže je analizirala i Carole Seymour-Jones u svojoj knjizi “A Dangerous Liaison: Simone de Beauvoir and Jean-Paul Sartre”, u kojoj iznosi mnoge pikantne detalje i (doslovno) prljavo rublje slavnog para. Ni ona ni on nisu bili pretjerano zaokupljeni održavanjem osobne higijene, piše Seymour-Jones. Sartre je u Drugom svjetskom ratu bio ratni zarobljenik njemačke vojske, a iako ni to vjerojatno nije bila najmirisnija situacija, toliko se zapustio i postao ušljiv da su ga drugi zatvorenici polijevali insekticidom dok je spavao. Jednom se navodno i toliko napio da se zajedno s jednom od ljubavnica onesvijestio nasred ceste te se probudio u obližnjem jarku. De Beauvoir, s druge strane, sjetili su se neki od njenih suvremenika, često je odisala snažnim vonjem znoja, koji ju je pratio kamo god je išla. A znala je i bez pardona pijana povraćati u pariškom Metrou. Družili su se i njih dvoje i sa samom kremom europskog društva, Camusom, Lacanom, Picassom, ali i sunčali se s Che Guevarom i Fidelom Castrom na kubanskim plažama.
Buru je de Beauvoir podizala i brojnim vezama sa svojim studentima i studenticama, kao i seksualnom orijentacijom – jer bila je otvoreno biseksualna. Navodno je zavodila čak i svoje maloljetne učenice koje bi, pričalo se, prosljeđivala i Sartreu – velikom ljubitelju djevica. Čak je i suspendirana je s mjesta profesorice na Lycée Molière nakon optužbi da je snubila 17-godišnju Natalie Sorokine, a za neprilično ponašanje optužila ju je još barem jedna bivša učenica. I svoju nasljednicu, koju je nazivala i “svojom reinkarnacijom”, upoznala je kada joj bilo 57, dok je mladoj Sylvie Le Bon bilo samo 17 godina. Iako su gotovo sigurno bile u ljubavnoj vezi, De Beauvoir ju je legalno posvojila 1980. i oporučno joj ostavila sva prava na svoja književna djela!
Zato možda i ne čudi da je zajedno Sartreom, Rolandom Barthesom, Michelom Foucaultom i Jacquesom Derridom – sve redom istaknutim intelektualcima – 1977. potpisala peticiju za ukidanje dobi za pristanak na spolni odnos u Francuskoj. A iz njene vrlo dobro sačuvane korespondencije, ne samo s najvećim umovima tog doba već i s brojnim ljubavnicima i ljubavnicama, dobivamo izvanredan uvid u njenu intimu. Pisala je tako strastvena pisma svom 18 godina mlađem ljubavniku Claudeu Lanzmannu, jedinom muškarcu s kojim je ikada živjela, a kojeg je upoznala kada je 26-godišnji Lanzmann radio kao Sartreov tajnik. “Moje drago dijete, ti si moja apsolutna ljubav, ona koja se dogodi samo jednom u životu ili možda nikada. Ti si moja sudbina, moja vječnost, moj život”, stajalo je u jednom od čak 112 pisama u kojima mu je otkrila i da je Sartre nikada nije mogao doista seksualno zadovoljiti.
No najnovije otkriće iz njene privatne korespondencije je i više od 20 tisuća pisama koje je tijekom godina dobivala od svojih obožavatelja, koji su joj se obraćali kako bi od nje tražili ljubavne i seksualne savjete. Njih pak u svojoj nadolazećoj knjizi “Sex, Love, and Letters: Writing Simone de Beauvoir” analizira povjesničarka Judith Coffin. Dalo bi se iz njih tako zaključiti da je De Beauvoir bila ondašnji ekvivalent nečega što na engleskom nosi prikladno ime “agony aunt” – osobe koja u novinskim kolumnama odgovara na pisma čitatelja, obično intimne prirode. A na naški bi se to možda najbolje prevelo dosjetljivim imenom kolumne koje se svi rado sjećamo: “Potuži se Žuži”.
– Ništa me nije moglo pripremiti na dramu koju sam pronašla u tim pismima. Pisci su uvijek dobivali pisma, ali ovo je bilo pravo otkriće, koliko joj je do njenih čitatelja bilo stalo i što je sva njihova pisma sačuvala – kazala je Coffin koju fascinira kako su neznanci imali toliko povjerenja u De Beauvoir da su joj bili spremni dati uvid u svoje najintimnije misli.
Traganje za užitkom
Pisali su joj iz svih krajeva svijeta, muškarci i žene, intelektualci i tvornički radnici – povjeravajući joj se o problemima u braku, krevetu, pa čak i zlostavljanju u vezama. Pet godina prije dekriminalizacije homoseksualnosti u Velikoj Britaniji, 1962. godine, neimenovana 36-godišnja žena De Beauvoir je pisala: “Ja sam ono što nazivaju pervertitom, lezbijka. Moja prijateljica i ja volimo se već godinama. Možete li mi dati ime liječnika koji bi mogao izvesti operaciju da me pretvori u muškarca?” Druga joj je žena, također daleko prije legalizacije abortusa, ispovjedila svoje iskustvo i očaj nakon prolaska kroz tu ilegalnu proceduru “na prljavom stolu”. Neki su bili zabrinuti jer nikada nisu osjetili seksualni ushit i zadovoljstvo, a drugi su joj otvarali srce pišući o neželjenim trudnoćama, nesretnim brakovima, neispunjenim željama, djetinjim traumama – problemima koje su u ono vrijeme radije pometali pod tepih, o kojima nije bilo javnog diskursa i predstavljali su golem tabu. A ona im je svima, strpljivo i rado, odgovarala savjetima.
Iako je De Beauvoir preminula 1986., pisma joj još uvijek stižu. Štovatelji ih sada ostavljaju ih na njenu grobu na pariškom Montparnasseu.
O koliko ste si truda dali da pedofile opišete kao vrhunske intelektualce a u biti su to smrdljivi bolesnici kpje je trebalo po kratkom postupku. Sramite se. Niste bolji od njih.