Muzikologinja Nina Čalopek tek je nešto malo više od mjesec dana na radnom mjestu ravnateljice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Govori kako je zapravo u najveću koncertnu dvoranu u našoj zemlji stigla sredinom ljeta te je tako imala vremena da, kako kaže, u miru uplovi u novi posao. A posao pred njom nije nimalo lagan jer Lisinski je preuzela u sezoni kada dvorana slavi svoj 50. rođendan.
Kakvo ste stanje zatekli u Lisinskom?
Ove subote počinje naš najvažniji ciklus Lisinski subotom, a zatim počinje i naša jesenska koncertna sezona. Rekla bih da sam uz pomoć kolega u kući i svoje veliko iskustvo i snalažljivost dobro sagledala situaciju te da sam brzo i efikasno krenula u procese koji će posložiti upravljanje i poslovanje dvorane Lisinski.
A financije?
Dvorana Lisinski dobro je financijski poslovala i to je ogledalo uspješnog planiranja i poslovanja dvorane zadnjih godina, ponajprije vezano za najam prostora dvorana, što jest veliki plus. Tako će i ostati, to je sasvim legitimno za ovakvu ustanovu. Tim više jer gradu Zagrebu nedostaje koncertnih dvorana, izvedbenog prostora. Nedostajalo ga je prije potresa, a sada je to, kada su neki prostori u obnovi, još jasnije. Primjerice, Kazalište Komedija, koje je naš stalan gost i koje je s predstavom "Ljepotica i Zvijer" postiglo veliku gledanost i uspjeh, i to ne samo među zagrebačkom publikom.
Da, već je na premijeru stiglo nekoliko autobusa iz Slovenije?
Tako je. I to pokazuje da je Lisinski bio i ostao stalno mjesto i mogućnost da se u Zagrebu izvode glazbeni i svi ostali programi, kao i veliki spektakli.
Kada govorimo o različitim programima, moram priznati da mi je stresno kada najavite velike balete, jer onda vrebam trenutak početka prodaje ulaznica. Naime, ovdje se balet dobro vidi samo iz prva dva reda, što je i normalno u koncertnoj dvorani.
Svjesni smo tog problema, ali nevjerojatno je koliko je zagrebačka publika naklonjena baletnim i plesnim programima. Ta je ljubav nevjerojatna i specifična pa, iako dvorana Lisinski nije prirodno mjesto za plesnu i baletnu umjetnost, zbog velike potražnje takvog sadržaja mi imamo i velike baletne predstave. Važno je to i zbog tog kaleidoskopa sadržaja, što je po meni jako dobro, jer ta je paleta različitih sadržaja obilježila naših 50 godina. To je nešto što treba potencirati i u budućnosti i s te je strane i balet dobro "legao" u Lisinskom. I zato sada tražimo neke bolje produkcijsko-tehničke načine da se publici na baletu ponude bolji uvjeti.
Što uopće možete napraviti?
Već se prošlih godina podigla pozornica, neke su ulaznice maknute iz prodaje za balete za pozicije koje su imale lošiju vidljivost, a ono što će odigrati najveću ulogu jest to da s partnerima već razgovaramo o tome da se plesne produkcije kreiraju upravo za ovaj prostor. Dakle, da ubuduće nemamo samo gostovanja gotovih predstava, već da se naprave produkcije osmišljene za ovaj – koncertni prostor, baleti za scenu koja nema "ulice", nema "cugove", plesne predstave koje moraju imati posve drukčiji mizanscen.
Koliko je vama osobno bilo opterećenje to što ste Lisinski preuzeli u sezoni proslave 50. rođendana?
To sam doživjela kao nevjerojatnu čast, iako me tu dočekao dvosjekli mač. Malo se toga pripremilo prije mog dolaska. Dočekao me zapravo jedino taj svečani, centralni koncert, iako ni on nije bio dogovoren do kraja. Na njemu će se izvoditi Beethovenova Deveta simfonija i bit će to veliki mix orkestara, Zagrebačka filharmonija i Simfonijski orkestar HRT-a, pod vodstvom maestra Davida Runtza, šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije. Sada smo na temelju toga, jer važno mi je da ispoštujem sve što sam u programskom smislu naslijedila, i to ne samo vezano za program Dana dvorane, razvila cijeli koncept proslave, u čemu mi je ključno pomogao produkcijski tim dvorane Lisinski. Tako je stvoren koncept koji se temelji na zajedništvu glazbenika. Tako će se npr. u zborskom dijelu Devete simfonije spojiti Zbor HRT-a i Zbor Ivan Goran Kovačić, koji je također naš stalan gost, ali i članove Zbora Opere HNK Zagreb. To zajedništvo je ključno, jer dvorana Lisinski mora biti mjesto susreta svih glazbenika. I ta se ideja prelila na cijeli program proslave i postala njegov temelj. Na tome sada radim, kako bi se stvorio i hommage prvom programu dvorane, te davne 1973. godine, kada je središnji program bio naslovljen "Zagrebački umjetnici svome gradu". To smo parafrazirali i naš se program zove "Glazbeni umjetnici zagrebačkoj dvorani". Pozvat ćemo ne samo klasičare nego i glazbenike svih drugih žanrova da nam se priključe u tom trodnevnom slavlju i da se pokaže što svima njima dvorana znači.
Dakle, imamo se čemu veseliti na samom kraju ove godine?
Središnji datum proslave je 29. prosinca, ali sve traje od 28. do 30. prosinca, kada je tradicionalni Filharmonijski bal, koji će ove godine također biti uklopljen u rođendansku proslavu. U jutarnjim "šihtama" imat ćemo program za djecu i mlade, ali bit će i vođenih šetnji publike kroz dvoranu kako bi ljudi vidjeli one skrivene kutke u koje publika inače ne zalazi. Uz to, radi se i na velikoj monografiji dvorane, koju radi dr. sc. Ana Unkić, zaposlenica Lisinskog, koja je doktorirala upravo disertacijom na temu dvorane. Imat ćemo i izložbu, ali ključ proslave je da dvorana ugosti što više umjetnika i da oni nastupe i na mjestima koja nisu tipična za izvođenje glazbe te da se nađu i u nekim neočekivanim glazbenim suradnjama.
Često se zaboravlja da je Lisinski i mjesto za kazalište?
Izuzetno su važni ti različiti sadržaji. To je prošlost dvorane, a ja to mislim potencirati u njezinoj budućnosti. I u PR kampanji koju pripremam s kolegama želim jasnije iskazati publici što se sve događa u našim prostorima te da ovo nije samo dom glazbe. Dakle: dođite na balet, na koncerte, kazališne predstave... A ima toga još i baš to je velika vrijednost ove dvorane.
Uvijek mi zasmeta kada se Lisinski napada zbog estradnih koncerata. Primjerice, ja sam uvijek svoju majku vodila na koncerte Olivera Dragojevića pa je tako na jednom od njih ona prvi put slušala Filharmoniju. Dakle, i ti su koncerti način da ljudi čuju nešto što inače ne slušaju.
Slažem se. To je veliko i složeno pitanje na razmeđu estetike i kriterija vrijednosti glazbe, pitanje je i tko to određuje i na koji način. Ovo mi se pitanje mnogo puta u posljednjih mjesec dana spomenulo. Naslijedila sam neke programe koji će se sigurno događati čak i do kraja 2024. godine, a koji bi svojim sadržajem mogli biti diskutabilni. Ali ja ću si dati vremena da o ovom složenom problemu dobro razmislim te da saberem i sva iskustva sa samog terena, od same publike, jer i to su koncerti čiju publiku cijenimo i trebamo u Lisinskom. Dakle, estradizacija nije uvijek nužno loša. Ona može biti alat i za okretanje visoke kulture širim masama, odnosno može pomoći popularizaciji glazbe, a ta je uvijek dobrodošla na liniji edukacije, komunikacije i uključivanja svih slojeva publike.
Uvažena nova Ravnateljice, vratite dvoranu umjetnosti. Podignite uvjete korištenja i općenito standarde. Nije Lisinski za svakog pa makar i platio tu čast nastupanja. Uspjeha u radu želim.