Prvo čitaće probe, pa postavljanje scene, zatim proba kostima... Faze su slične kao u svakom kazalištu. Međutim, ovo kazalište u svakoj od faza ima svoje specifičnosti. Glumci Kazališta slijepih i slabovidnih “Novi život” uloge uče čitajući ih na Brailleovom pismu. A kad se scena postavi, ne mogu je vizualizirati pogledom, već najprije prstima, polako i detaljno, prelaze svaki njezin djelić do najmanjeg rekvizita.
Broje korake na sceni
Režiser svakog od njih provede kroz scenu. “Ovdje je ulaz”, pod ruku vodeći glumca objašnjavala bi Nina Kleflin, intrigantna zagrebačka redateljica koja je prije dvadesetak godina s gorljivim entuzijazmom krenula gurati zagrebački ansambl k višoj umjetničkoj razini od amaterskih komedija. Slijepi bi glumac rukama polako opipavao dovratak, širinu ulaza... Brojio bi korake, kasnije ih vremenski usklađujući s tekstom. Nakon što bi stekli prvi dojam, svi bi se ushodali pipajući kulise i rekvizite, oprezno, da se ne sudare, i pritom bi si u svijesti stvarali sve jasniju percepciju o tome kako scena za novu predstavu izgleda i kako će na njoj izvesti svoju ulogu. Slijede dogovori o sitnim trikovima koji pomažu pri “osvajanju” scene: “Ispod tepiha zalijepit ćemo lajsne, da se znate orijentirati.”
Zagrebačko Kazalište slijepih i slabovidnih neprekidno djeluje već 63 godine, pa odatle i pomalo socrealistički naziv “Novi život” koji, baš zbog kontinuiteta, ne mijenjaju. Svoj je umjetnički put počeo 1948. godine pred samoborskom publikom, predstavom Mile Klopčića “Mati”.
– Svi su bili oduševljeni. I svi su mislili: trenutak nadahnuća, slučaj koji se neće ponoviti. A stvar se zakotrljala! – kaže Vojin Perić, ravnatelj Kazališta s petnaestak članova.
– Nema žanra u kojem se nismo okušali, od antičke tragedije i vječnog Kralja Edipa, preko klasične komedije, odnosno Molièreovih “Scapinovih spletki” i “Škrca”, pa do plesnih projekata “Nos vamos a ver”. Nema grada u Hrvatskoj ni države u Europi u kojima nismo gostovali i promovirali svoju zemlju. Od samih početaka s nama su radili profesionalni redatelji, scenografi i kostimografi, a u posljednjih dvadesetak godina veliku pozornost posvećujemo pokretu, pa su nam se pridružili i eminentni hrvatski plesači i koreografi – kaže V. Perić.
Početkom devedesetih, nastavlja, dolazi Nina Kleflin koja ih budi iz “verbalna sna” i posvećuje više pažnje glumačkom pokretu i mimici lica. Otada započinje rast Kazališta prema profesionalizmu.
Glumci bez statusa
Umjetnički su ga dosegli, ali ne i statusno. Naime, poznavatelj njihova rada koji je imao prilike vidjeti izvedbe sličnih glumačkih družina u svijetu bez krzmanja daje našoj produkciji neupitnu prednost. Pa ipak, mnogi ansambli diljem Europe u svojoj zemlji status profesionalnog kazališta imaju, dok ga naši – do prije desetak godina jedino kazalište slijepih u Europi! – još uvijek nemaju. Jedino je Vojinu Periću, uz Anitu Matković, dodijeljen status dramskog umjetnika. Da ne bi samo po tome bili jedinstveni, osnovali su zasad jedinstveni međunarodni festival BIT (Blind in theatre) slijepih i slabovidnih osoba koji počinje sutra predstavom “Škrtac” u kazalištu Vidra. Gost festivala je i Predrag Miki Manojlović, glumac i voditelj kazališne skupine Udruga građana “Radionica integracije”.
