Ivan Lesiak konačno je dobio monografsku knjigu. Objavila ju je njegova velika štovateljica Dagmar Meneghello, kao uspomenu na Lesiaka, ali i na akademika Tonka Maroevića koji je pred smrt završio tekst o Lesiakovoj umjetnosti.
– Zanemarimo dvanaest godina potpunog zaborava. Lesiak nema ni boljeg kataloga, samo neke papiriće. U pravom se katalogu našao tek kada Klovićevi dvori rade sjećanje na skupnu izložbu za obljetnicu grupe Biafra (Jasmina Bavoljak), između ostalih umjetnika, te u katalozima zbirke Meneghello u Muzeju suvremene umjetnosti Vojvodine, Collegium Artisticumu u Sarajevu i Klovićevim dvorima, također kao važan, ali ipak samo kao dio veće zbirke – veli Dagmar Meneghello kod koje je u Palmižani omiljeni akademik Maroević proveo dio svog posljednjeg ljetnog odmora.
– Nenadana smrt akademika Maroevića samo dva dana nakon ugodno provedenog ljetnog posjeta Palmižani natjerala me da mu kao hommage objavim zadnji njegov tekst, a to je tekst o Lesiaku, koji mi je plemenito, kakav je i bio, poklonio – veli kolekcionarka suvremene umjetnosti Dagmar Meneghellom koja iznimno cijeni rad Ivana Lesiaka, čovjeka za kojega kaže da je živio na rubu zagrebačke umjetničke scene, ali koji je ipak dobio nagradu Josip Račić 1983. godine, nagradu Vladimir Nazor 1996, HDLU-a 1997. i HAZU-a 2003. godine. Ipak, dvanaest godina nakon smrti Lesiaka se sve rjeđe spominje te njegovo djelo pomalo pada u zaborav. Tu bi nepravdu trebala ispraviti monografija objavljena na 256 stranica, s osamdesetak djela Ivana Lesiaka koja su uglavnom nepoznata, a riječ je o skicama, crtežima, slikama, keramičkim radovima, reljefima... Radove je fotografirao Ivo Pervan, a tekstovi Lesiaka i Maroevića prevedeni su i na engleski i talijanski jezik, o čemu se brinula Iva Grgić Maroević.
“Možda mu i nismo mogli odmah, na vrijeme, u svemu uzvratiti. Iznenađivao nas je prvotnošću i surovošću nekih rješenja, iritirao direktnošću i doslovnošću stanovitih simbola, a onda opet zbunjivao kompleksnošću i ‘aleksandrinizmom’ kulturalnih i povijesnih asocijacija. Kad smo ga svrstavali među zakašnjele nadrealiste, on je već bio s onu stranu popartističkih dosjetki, ako smo ga smatrali pomalo naivnim i rudimentarnim, on nam je pokazivao dugi nos nesputana, neobuzdana humora i sjetno lice duboke melankolije”, piše o Lesiaku Maroević, nezamjenjivi kritičar, kroničar i antologičar hrvatske likovne umjetnosti posljednjih desetljeća. Maroević ističe i da “Lesiaka doista nikada nije zasvrbjela ambicija da hvata korak s likovnim aktualnostima”. Njegovu nesvodivost i nepripadnost najnadahnutije je formulirao Nikica Petrak: “Kadikad se najozbiljnije čini da su Lesiakove stvari iz neke davne prošlosti, ponekad kao da nam dolaze iz daljine još nedoživljenog vremena, a tu su s nama sada...”
Prvu Lesiakovu monografiju Dagmar Meneghello financirala je uz pomoć institucija i prijatelja koji su unaprijed davali novac kako bi knjiga mogla biti tiskana. Bilo je rizično ići u ovakav projekt u ova koronska vremena. Ali korisno. Jer monografija je tiskana i ovih dana putuje na adrese svojih plemenitih kupaca.
