Na Eurokazu su – opet jednom – bljuvali i pišali po pozornici, tvrdeći da je to umjetnost. I baš kad se običan čovjek pitao jesu li ludi izvođači, ili gledatelji, ili on, koji o svemu tome čita u novinama, zbio se događaj koji mu je pomogao da se snađe.
Likovnjaci su, naime, pripremali neku svoju manifestaciju, pa su je po gradu oglasili plakatima. Ti su plakati bili umjetnički riješeni, to je u ovom kontekstu važno naglasiti. Na njima je prikazana osobna iskaznica zagrebačkoga gradonačelnika, a dodani su i podaci o manifestaciji. Ali, našla se grupa građana kojoj se to nije svidjelo, pa je lijepo sve te plakate prekrižila crvenom bojom.
Da se razumijemo, spor tu nije oko umjetnosti, nego oko oglasnog prostora, a valjda i oko politike. Ali, činjenica je da se umjetnost odjednom našla u nebranu grožđu. Jer, oni koji su plakate prekrižili tvrde da ti plakati naprosto nisu umjetnost, nego nešto drugo. A oni koji misle da plakati umjetnost jesu, nemaju načina da dokažu suprotno. I nije teško dokučiti zašto. Pokušajmo se upitati: što bi bilo da su na plakatima reproducirali neku Murtićevu sliku? Jasno je: nitko im to ne bi prekrižio. A kad bi se kojim slučajem i to dogodilo, oni bi lako dokazali da je riječ o vandalizmu, jer ono što je Murtić slikao nesumnjivo pripada u umjetnost.
S ovom osobnom iskaznicom, međutim, stvari stoje malo drugačije. Ona nije postala umjetnost zato što ju je netko umjetnički izradio (napravivši nešto što drugi ne mogu napraviti, kao što je Murtić činio), nego zato što ju je netko umjetnošću naprosto proglasio. U suvremenoj se umjetnosti, naime, upravo to podrazumijeva: da umjetnik ima pravo, povlasticu, pa čak i obavezu da umjetničkim predmetom – dakle svojim djelom – proglasi bilo kakvu besposlicu, a publika da mora na to pristati.
A sad se odjednom pokazalo da ne mora. Jer, umjetnost ima osim estetske i društvenu dimenziju. Pa, ako na estetskoj razini umjetnik možda i može biti apsolutni gazda, na društvenoj – kad se djelo pojavi u javnom prostoru – počinje i demokracija igrati stanovitu ulogu. Neka umjetnik ima pravo da nešto – u ovom slučaju fotokopiju osobne iskaznice – predstavi kao umjetnost; ali, i gledatelj ima pravo da to kao umjetnost ne prihvati. Gledateljeva riječ protiv umjetnikove, pa kako ispadne.
Običnom čovjeku koji čita izvješća s Eurokaza to je otvorilo oči: znači, može i tako! A ako može, onda ni on ne mora više sam sebe optuživati da je konzervativan i da ne razumije trendove u suvremenoj umjetnosti. Može mirno reći kako sve to bljuvanje i pišanje nije ništa drugo nego očajnički grč jadnih ekshibicionista, koji žele da ih ljudi gledaju, a nemaju ponuditi ništa osim svojih tjelesnih funkcija.
A iz toga slijedi da njihova umjetnost vrijedi točno onoliko koliko i produkti toga njihovoga rada na pozornici.
