Roman “Moja dota” najnovija je knjiga koju je Antonela Marušić objavila pod literarnim pseudonimom Nora Verde. Uredila ga je Maša Grdešić, a objavio nakladnik Oceanmore. Riječ je o mogućoj autobiografskoj fikciji čiji je glavni lik maloljetna Splićanka velolučkog porijekla koja ljeta provodi kod svoje bake u mitskoj Oliverovoj Veloj Luci. Baka svoju voljenu unuku zove Nelica, a ugošćava je u skromnoj velolučkoj starinskoj kućici, u kojoj djevojčica ljetne ferije mora provoditi uz mučaljivog i sadistički raspoloženog barbu, brata njezina oca koji je neprestano i nemilosrdno fizički kažnjava. Nelica je dijete iz razdvojene obitelji. Majka joj je samohrana, a otac se u romanu jedva spominje i tek je ovlaš naznačen, kao usputno zlo. Nitko se odveć ne zamara njegovom sudbinom. Ali zato su brojne stranice romana posvećene marljivoj i štedljivoj baki, bodulki s dna kace, težakinji koja i kao udovica odlazi obrađivati polja uz magaricu Šokicu i tankoćutnu unuku s kojom razvija izniman način razumijevanja koji potire sve nesporne generacijske razlike. Odnos unuke i bake pratimo od Neličine sedme godine života, kada je još jako nesigurna i nemoćna, do njezine četrnaeste godine, kada već poprima izgled i karakter zrelije djevojke s kojom više nema šale. Njezina velolučka ljeta prepuna su snažnih doživljaja, ali ne toliko s prijateljicama i prijateljima, nego ponajviše s bakom s kojom unuka voli razgovarati i slušati staričina životna sjećanja.
A bakina su sjećanja bogata i tragična i vode nas u vrijeme Drugog svjetskog rata kada je izgubila brata (ubili su ga talijanski okupatori) pa je morala s djecom izbjeći u daleki i surovi egipatski El Shatt, strahujući za supruga koji se stjecajem okolnosti našao u partizanima. No, Nora Verde nije napisala povijesni roman, iako tu i tamo u svoju prozu lapidarno i škrto nabacuje i poneke povijesne podatke, ne opterećujući nas njima. “Moja dota” roman je o odrastanju, više ili manje bezbrižnom socijalističkom djetinjstvu kada su socijalne razlike između ljudi još bile donekle uljuđene i pristojne, ali i o toplom odnosu unuke i bake koji, kao i svaki drugi ljudski odnos, ima pukotine. “Moja dota” oda je svim otočkim, i ne samo otočkim, bakama koje strpljivo i dobroćudno dočekuju svoje unuke te ih uče kako se živi od plodova vlastitog rada. Od uzgajanja povrća i voća, obrađivanja polja u kojima se pažljivo čuva svaki grumen zemlje te od nešto unosnije proizvodnje maslinovog ulja i vina. I kako se to živi u uobičajenoj, pomalo čak i dosadnjikavoj otočkoj svakodnevici, bez kupanja i šepurenja, uz stalne odlaske na grobove najbližih, uz nešto malo tračanja i uz puno više obrednog skanjivanja. Baka čak i sladoled jede na osami, kako je nitko ne bi vidio kako uživa u tom “luksuzu”, jer luksuz nije pristojan ni poželjan za udovicu koja ima tek simbolične prihode, pa štedi gdje stigne. U stalnim dijalozima unuke i bake, baka uglavnom izbjegava svako škakljivije pitanje svoje Nelice, pa tako i ono vjeruje li doista u Boga i je li Boga vidjela. Svoju unuku ne štiti ni kada je tuče onaj nesimpatični barba, ogrezao u svoje težaštvo i svoju bolesnu, ali donekle razumljivu urođenu škrtost, valjda kako ne bi remetila vjekovne patrijarhalne otočke uzuse. Ali svojoj voljenoj unuci kupuje skupe pomade kako bi joj rane brže zarasle i spremna joj je maziti kosu do besvijesti, kako bi zaboravila na bol od nepravednih batina.
Baka je na njezinoj strani, ali to ne smije pokazati jer se ne smije suprotstaviti sinu koji je u obitelji naslijedio pokojnog oca te postao neprikosnoveni pater familias. A s tom, kao i sa svim drugim neprikosnovenostima Nelica ima puno problema pa često ispada neprilagođena. Ne igra se s curicama, nego radije igra nogomet s dečkima. Obožava čitati knjige kojima često ponižava i opasnog barbu. Ima veliki, muški apetit, kao da nije djevojčica. Šiša se kao muškić. I hoda nezgrapno. Nora Verde veći je dio romana napisala na jednom od čakavskih pjevnih dijalekata, kroz koji će se nečakavci malo teže probijati. Ali i to daje dodatni šarm toj toploj prozi koja slavi elementarnu ljubav djevojčice i starice u svim njezinim raskošnim oblicima. A ta je ljubav čvrsta i postojana. Ljubav koja je preživjela i bakinu smrt i postala najveći Neličin miraz.
