Pozicija Olivera Dragojevića na domaćoj glazbenoj sceni istodobno je fenomenalna i zeznuta. Fenomenalna zato što, kao što je netko davno rekao, on može uglazbiti imenik a da zvuči sjajno; praktično ima toliko dobrih pjesama da mu novi albumi i ne trebaju. S druge strane zeznuta je jer s urušavanjem kriterija masovne potrošnje (kojoj nesumnjivo pripada) Oliver ne želi rušiti vlastite standarde. Očito je da svakom novom albumu pristupa \"kao da mu je prvi\"; trudi se sa što više strana skupiti dobre pjesme (najveći problem u domaćoj glazbi) i okružiti se (novim) suradnicima s kojima izbjegava uspavljivanje u starim shemama. Dakako, u okvirima onoga što Oliver radi.
Tako se i njegov novi producent i suradnik Elvis Stanić prilagodio više Oliveru nego što ga je dovodio na svoj teritorij mediteranske sambe (kao u nedavnoj obradi \"Broda u boci\"). Sve je u tonu prozračnog i fino ugođe(aj)nog, ali s nekoliko kvalitetnih pjesama koje pokazuju da Oliver ne zna samo pjevati, nego i odabrati – \"Moje lipo\", \"Je l\' mi suđeno\", \"Konfidenca\" i \"Do kraja vremena\".
