Koliko god to apsurdno zvučalo, aktualna su vremena u (pop) glazbi takva da Bryan Ferry s novim albumom „Olympia“ zvuči više izvan svoga vremena nego kada je bio na svojim vrhuncima s grupom Roxy Music sedamdesetih godina ili sredinom osamdesetih kao samostalni izvođač. Namjerno je izbjegnuto reći da je Ferry i danas „ispred svoga vremena“ (kao što se govorilo onomad) jer je više nego očito da razvoj glazbe s godinama ne ide pravocrtno. No, osim što govori o jadnom stanju u pop glazbi kojom dominira čista sintetska konfekcija, konstatacija govori i da je „Olympia“ izvrstan album kojim se Ferry vraća kao i nadalje važan umjetnički i autorski potencijal koji je uspio nadživjeti sve svoje sljedbenike i epigone na području suptilnog i koketnog popa za sladokusce (danas mu se jedino možda Sade uspijeva približiti, dok većina za to očito ni ne mari).
Prvi njegov album u petnaestak godina, na kojem se nalaze primarno autorske pjesme, počinje odličnom, pomalo prijetećom „You Can Dance“ s kojom odmah postaje jasno da će album vrijediti poslušati do kraja. Topli basovi, među kojima neke svira Flea (Red Hot Chilli Peppers), suptilni gitarski vezovi Phila Manzanere i Davida Gilmoura, klavijature Briana Enoa, zavodljiva su i vrlo rijetko prezasićena podloga pod mekim i sofisticiranim Ferryjevim glasom, koji u pjesmama „Alphaville“, „Me Oh My“ i „Reason Or Rhyme“ nudi melodije kakve su se glatko mogle naći na „Avalonu“ ili nekome drugom albumu B. Ferryja ili Roxy Musica, čiji, usput rečeno, svi članovi gostuju i na ovom albumu.
