Ovogodišnji Festival svjetskog kazališta, koji su osnovali i njime rukovode Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan, počeo je sjajno i imao ambiciozne planove vezane uz predsjedanje Hrvatske Vijećem EU. Nakon što je kazališna publika u veljači imala prilike pogledati dvije predstave Tiaga Rodriguesa (od kojih ćemo dugo pamtiti “Napamet”), sve je zaustavila pandemija koronavirusa.
Na svu sreću, gotovo osam mjeseci kasnije Festival svjetskog kazališta, baš kao i kazališne izvedbe u cjelini, pokazao se jačim od virusa. Vratio se na scenu HNK Zagreb, pred zainteresiranu publiku, koja je bez pogovora otrpjela zbrku pri ulasku u dvoranu (otvorena je, naime, bila samo jedan strana za ulazak, a publika je smještana u gledalište bez obzira na ono što je pisalo na njihovim ulaznicama), a sve kako bi vidjela novo djelo talijanskog redatelja i glumca Pippa Delbona.
Ovaj talijanski mag teatra dobro je poznat našoj publici, ne samo zato što mu predstave redovito gostuju na Festivalu svjetskog kazališta već i zato što je prije pet godina u HNK Zagreb režirao predstavu “Evanđelje”, koja je do sada izvedena više od sedamdeset puta u gotovo svim europskim zemljama.
Delbono u Zagrebu ima i svoje istinske poklonike, što je bilo vidljivo i na izvedbi “Sreće”, predstave koja nije na nivou njegovih dosadašnjih djela, dok je sam Delbono, koji je središnji lik izvedbe, djelovao poprilično izgubljeno, distancirano, na trenutke i posve odsutno.
Kao i ostale njegove predstave, ni “Sreću” nije lako opisati riječima, a kamoli objasniti. Ima tu svega: klaunerije, pjevačkih nastupa, dijelova popularnih predstave, pop-hitova, lijepih slika, ali i onih sasvim “iščašenih”... No to i jest sama bit kazališta kakvo radi i predstavlja ovaj umjetnik u čijoj su trupi ne samo naturščici nego i doslovce ljudi s ceste, a koji je do sada uvijek pokazao kazalište koje tjera na razmišljanje, ono koje otvara bezbroj tema koje se najintimnije dotiču svakog gledatelja.
No “Sreća” je drugačija, zapravo neuhvatljiva, beskrajno sjetna, predstava koja počinje rečenicom o smrti: “Umro je Bobo.” To nipošto nije sreća, to je stvarnost. Umro je, naime, stalni Delbonov suradnik i glumac kojeg smo također imali prilike upoznati u Zagrebu, i ova je predstava njemu posvećena.
Na sreću, festival uskoro ima šanse popraviti dojam. Već 12. listopada dolazi nam “Sylvia” u produkciji Cie Artare iz Bruxellesa, a 31. listopada “Obitelj” Mila Raua.
