“U dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, dok nas smrt ne rastavi”, riječi su kojima se mladenci zavjetuju jedno drugom na vjernost i sklapaju brak. No što učiniti ako je jedan od supružnika već mrtav? Iako na prvu to zvuči pomalo morbidno, bila je to nekoć, ako ne raširena, onda prilično uobičajena praksa u nekim dijelovima brdovitog Balkana. Ako bi koji mladić umro neoženjen, a pokatkad i mlada žena neudana, njihove obitelji organizirale bi – crnu svadbu. Zaručnica tragično preminulog na sprovodu bi se pojavila u vjenčanici i nad grobom svog ljubljenog s njim sklopila brak na godinu dana. Bio je to sasvim valjan brak i značilo je to da se u toj godini ne smije preudati ni imati ljubavnika. A kao da prizor uplakane mlade na sprovodu već sam po sebi nije dovoljno jeziv, ceremoniju bi zapečatila majka preminulog plešući svadbeno kolo oko lijesa svoga sina.
Znate li što je to lapot?
Jedan je ovo od neobičnih, gotovo izumrlih balkanskih običaja koje od zaborava spašava Tea Jurišić, uspješna mlada ilustratorica, svojim najnovijim nizom akvarela “Balkantropologija”. Svojim osebujnim stilom oslikala je još i virdžine, znane još i kao ostajnice ili tobelije, fenomen koji se pojavljivao u Crnoj Gori, Albaniji i na Kosovu. Naime, kada bi obitelj ostala bez muškog nasljednika, njegovo mjesto preuzela bi jedna od kćeri. I to ne samo pro forma – cijeli svoj život proživjela bi kao muškarac, noseći mušku odjeću, obavljajući tradicionalno muške poslove i nikad ne uzevši muža. Posljednja je poznata virdžina Stana Cerović umrla prije tek nešto više od četiri godine, no moguće je da ih negdje, u vremenu zamrznutim planinama, živi još. Kako se upoznala s tim čudnovatim običajima i dobila inspiraciju da baš njih crta, pitali smo umjetnicu.
– Krajem 2017. počela sam raditi kao asistentica na diplomskom studiju ilustracije u Osijeku. Doselivši se u grad, počela sam upoznavati neobične i posebne osobe na potpuno neuobičajenim mjestima. Tada je postojao underground techno klub Oxygen, u kojemu smo znali visiti zbog koncerata ili igraonice retro igara. Muvao se tu i tamo jedan krupniji, stariji gospodin koji mi se u jednom trenutku stvorio pred očima s ne tako tipičnim uletom: “Znaš li ti šta je to lapot? Ne? E sad ćeš saznat…” – prepričala nam je Jurišić tu neobičnu zgodu.
A lapot je, otkrio joj je taj stanoviti gospodin, ritual ubijanja starijeg člana obitelji u trenutku kada ta osoba više nije u stanju privređivati. Ubojstvo bi se odradilo maljem ili sjekirom, a na glavu bi se simbolički stavio kruh (ili klip kukuruza) – jer se, navodno, tik prije samog čina ubojstva uzvikivalo: “Ne ubijamo te mi, već ovaj kruh!” Ovaj običaj ipak je na razini mita, govori nam Jurišić, i nije sigurno njegovo postojanje.
I nakon što je dvije godine provela podučavajući na Akademiji, shvatila je da najbolje radi sama. Tako sada živi u Zagrebu i ima svoj studio Kvar, firmu u kojoj je jedina zaposlena i izvodi sve vrste ilustracija. A kada kaže sve vrste, to i misli. Imali smo tako priliku vidjeti i fenomenalnu kampanju za seksualne igračke Lelo, za koje je Jurišić oslikala upute za korištenje. No, iako su njene ilustracije decentne i šarmantne, a nimalo vulgarne, dogodilo se i to da su na Instagramu cenzurirane.
Cenzurirane erotske ilustracije
– U posljednjih mjesec dana angažirana sam i na blogu Lelo Volonte, za koji ilustriram erotske priče. Meni osobno to je veoma drag projekt jer je nešto potpuno novo za mene, tematika koje se inače ne dotičem u svom osobnom radu. Volim balansirati na toj granici, gdje erotika prijeti da prijeđe u pornografiju, ali to se ipak nikad ne dogodi. A što se tiče cenzure, vjerojatno se radi o algoritmu Instagrama ili možda par osoba kojima se nije svidio izraz pa su prijavile navodno nepoćudne scene – kaže Jurišić koja samu sebe naziva “digitalnim nomadom” jer joj posao dopušta da radi i istovremeno putuje.
“Kakva je to životna škola!” kaže nam i otkriva da trenutačno s dečkom osposobljava mali stan na kotačima kojim namjerava obići Europu nakon ljeta i, ako okolnosti to dopust, upijati impresije Provanse, Španjolske i Portugala, a možda se spustiti i u Afriku… Što je ideja luđa, više joj se sviđa. Je li joj onda teško palo biti zatvorena u karanteni?
– Nisam primijetila veliku razliku između karantene i uobičajenog stila života. Radim od doma, eventualno navečer izmigoljim na pivo – e to mi je nedostajalo! Blesiranje s prijateljima u pivnici i po gradu u sumnjive sate. Dobra je stvar što sam u tom razdoblju otkrila zarazne čari zagrebačkog Gornjeg grada, skrivene ulice, porijeklo naziva parka Cmrok, putove do Šestina i Sljemena, neobičan sjaj napuštene Sveučilišne bolnice u Blatu... – kaže.
I upravo je na toj nesuđenoj bolnici nedavno naslikala i jedan korona-mural. Nastao je u suradnji sa Sekundarnim domom iz Splita, čija je ideja osigurati smještaj zdravstvenim radnicima koji djeluju u vrijeme pandemije. Javili su joj se sa zamolbom da izvede ilustraciju na spomenutu temu, a ona je za samo dva dana naslikala mural veličine pet puta tri metra na kojem se doktori i medicinske sestre kao komandosi spuštaju na planet COVID-19, s cjepivom u rukama kao oružjem! Za slikanje murala angažirali su je i po cijelom svijetu – u Italiji, Sloveniji, Norveškoj… A ako se prošećete po Braču, pored kamenoloma na Makarskoj rivijeri ili krenete istraživati napuštene objekte duž obale, možda ugledate i neki od njenih “gerilskih” radova koje za sobom ostavlja kamo god ide.
