“Onaj tko je rekao da nije važna pobjeda, već da je važno sudjelovati, vjerojatno je sam izgubio”, rekla je jednom velika zvijezda svjetskog tenisa Martina Navratilova i u toj rečenici sažela vječnu istinu svih sportova i svakog sportaša. On igra, trči, pliva, vježba, skače... natječe se kako bi pobijedio druge, a da bi mu to uspjelo, mora pobijediti i samoga sebe. U toj temeljnoj karakteristici svakog sporta (onog na obližnjoj livadi, gradskom ili olimpijskom stadionu) leži i tajna svih nas koji samo gledamo. Mi želimo vidjeti tko će pobijediti, tko će biti najbolji od najboljih.
Za nas s druge strane vrhunskih postignuća danas radi i svemoćna tehnologija. Naravno, svaki pravi sportski fan zna da emocije koje se događaju na licu mjesta – na stadionu (ili borilištu, kako vam drago) – ne može prenijeti nijedan izravni prijenos bez obzira na to s koliko se kamera i koliko vještine snimao. No, ti izravni okršaji koji stižu na naše televizore svakim su danom sve savršeniji, a upravo po tom televizijskom receptu “hvatanja nemogućeg” sada rade i vrsni fotoreporteri kada snimaju sport, ponekad hvatajući i krug prednosti. Naime, njihovi zamrznuti krupni kadrovi pričaju nam upravo one dijelove sportske priče koje na licu mjesta ne vidimo i koji nam najčešće promaknu u općem šarenilu hladnog TV ekrana. Gledajući aktualne fotografije sporta, uspoređujući ih s onima nekadašnjim, jasno je da su pred nama djela ljudi koji su postali istinski lovci na emocije. Upravo oni, hvatajući sport iz nekim sasvim drugih kutova, u stanju su prenijeti napore, koncentraciju, nadljudske dosege kao i zadnje atome snage kojima se postižu rezultati koji oduševljavaju cijeli svijet. I očuvati za vječnost tu odu ljepoti i snazi ljudskog tijela.
>> Razgovor s Rogerom Ballenom, jednim od najutjecajnijih fotografa 21. stoljeća
