Zagrebački Durieux pod uredničkom paskom Ivane Rogar objavio je zbirku priča “Odmor od kulture” koju je nakon nekoliko esejističkih i pjesničkih knjiga objavio Dinko Kreho. Rođeni Sarajlija, trenutačno sa zagrebačkom adresom, školovao se u Bihaću, Zagrebu, Parizu, Rennesu i Sarajevu, piše kritike i eseje, prevodi s francuskog jezika, a aktivan je i u kazalištu potlačenih. Šalje i kratke priče na (pre)brojne natječaje za taj žanr koji očito buja i u Hrvatskoj, ali i u, kako se to danas kaže, cijeloj regiji. Pa se na mahove čini da svaki grad i svaka knjižnica na ovim trusnim prostorima imaju svoj natječaj za kratku priču, ali i abonente koji se na te natječaje uredno odazivaju u enormnom broju.
E, pa u knjizi “Odmor od kulture” Kreho nam je iskreno i neselektivno otkrio svoje priče koje je većinom neuspješno slao na najrazličitije natječaje za kratku priču, o čemu poučno i psihološki izbalansirano piše u svom više nego zanimljivom i dobrodošlom autorskom pogovoru, kakvi su u današnjim knjigama, nažalost, više izuzetak nego pravilo što ide i na dušu urednika i na dušu nakladnika. Stoga je ova knjiga osebujna i totalno neuobičajena prilika i za fer polemiku sa selektorskim i uredničkim kriterijima koji su bili takvi da Krehine priče vrlo često nisu čak ni pripustili u uži izbor svojih natječaja, a kamoli da bi mu neki kratkopričaški uradak i nagradili. Da ne bude zabune, slao je Kreho i 2019. godine priču na dugovječni Večernjakov natječaj koji nosi ime Ranka Marinkovića, ali mu živopisna i više nego simpatična priča “Noćna crkva” nije ni ušla u konkurenciju za objavljivanje, pa onda slijedom toga nije mogla biti ni nagrađena. U četrnaest priča Dinka Krehe vidljiv je njegov gotovo kolumnistički interes za analizu i raščlanjivanje suvremene kulturne scene i njezinih tranzicijskih fenomena, i to ne samo u zemljama bivše Jugoslavije.
Odnosi se to posebno na priču po kojoj je zbirka i dobila svoj amblematski i dešifrirajući, autoreferentni naslov, ali i na priču “Projekt Knez”, još jedan pokušaj svrgavanja aktualne kulturne prakse koja suvereno vlada ovim duhovno bliskim i genetski srodnim podnebljem. No, zahvaljujući svom životnom putu koji ga je vodio iz grada u grad i iz zemlje u zemlju (da ne velimo iz sustava u sustav), Kreho je u svojim pričama zainteresiran i za širi europski kontekst, pa i za, uvjetno rečeno, SF tematiku koja se uvijek ne drži tradicionalističkog pripovijedanja, nego je otvorena za nadrealno i tehnološki inovativno, iako to inovativno u vremenu ovako brzih tehnoloških promjena treba uzeti u obzir s krajnjom rezervom. Ali i od te nadrealnosti i mučne tehnologiziranosti, Kreho pokušava pobjeći u duhoviti, a na mahove i ironični odmak, vraćajući se svojim ljudskim, gotovo svakodnevnim likovima. Pri tome glasno sumnja u pomodne gurue nazoviljevičarskih ideja o trajnoj revoluciji koja će razbucati prilično lagodne, ali zato ne manje opasne okove liberalnog kapitalizma od kojih neki koji ih žive žele pobjeći, a neki, koji ih još uvijek samo priželjkuju, nekritički glorificiraju. O tim je više nego aktualnim temama najviše kazao u uvodnoj, gotovo zabavnoj i šeretski ispričanoj priči “Tretman za Šmita”, a onda i u ozbiljnijoj i puno zlokobnijoj prozi “Komesari” koja je lako mogla prerasti i u neki književno opsežniji tekst koji bi mogao biti zanimljiv i filmskoj industriji, kada bi ta industrija, naravno, bila zainteresirana za nešto više nego što je to zabava najširih masa koje su nevine i anonimne žrtve potrošačkog mentaliteta koji ne postoji od jučer.
Ima u Krehinim pričama refleksija na ne tako davne ratove s ovih prostora (odlična priča “Anton Benčić, magična djevojka”), a ima tu onih pripovjedno izbrušenih tradicionalističkih priča s autobiografskim prizvukom kao što je to “Večer na Zemlji”, gdje Kreho sam sebe prokazuje kao autora koji može i zna pisati onako kako to naš narod voli čitati. Bavi se Kreho i gotovo parapsihološkim problemima naših emigracija, razornim iskorištavanjem i obezvređivanjem kulturne baštine zbog turističkog profita, ali i satiričnim, drsko karikaturalnim prikazom lokalne politike u priči “Imamo robota” koja ima kajkavsku, prigradsku dinamiku. Krehine su priče krajnje raznorodne i krajnje razbarušene i po tome krajnje sliče našoj stvarnosti.
